NARICANJE NAD SLOBODOM: Solidarnost s novinarima nije dovoljna, treba nam radničko jedinstvo

Piše: Andrej Nikolaidis

„Slučaj Klix“ jedno je sa slučajem „tuzlanski radnici“, a oba jedno sa „slučajem Tačno.net“. Fašizacija društva i rat omogućili su ovakvu tranziciju. Ta je tranzicija stvorila slabe države slabih institucija i kao flispapir providnih zakona, sa jedne, i jake elite van zakona koje upravljaju državama, sa druge strane.

Policija je upala u Klix, rečeno je sa nadležnog mjesta, jer je taj portal objavio navodno nezakonito načinjeni snimak koji dokazuje političku korupciju na najvišem nivou u Republici Srpskoj.

U nedjelju je objavljena vijest da je u centru Vlasenice, citiram, „Vepar demolirao podrum pića pa izjurio na ulicu i sudario se s „Opelom“!“. U podnaslovu: „Na raskrsnici u centru Vlasenice došlo je do sudara između vepra i automobila marke „Opel“, prenosi Srna“.

Da ne biste pomislili kako su samo bosanski veprovi skloni bizarnom ponašanju, prepričaću vam vijest iz Crne Gore staru nekoliko mjeseci. U uvali Valdanos, pored Ulcinja, dvojica ribara iz Bara bacala su mreže. Ulov je danima bio slab. A onda je sa obližnje litice, visoke gotovo pedeset metara, u more pao vepar. Tako su se ribari iz ribolova vratili sa veprom koji je, onako ošamućen od pada, zatučen veslima.

ŠTA RADI VEPAR NA RASKRSNICI

Kakve veze veprovi u Vlasenici i Ulcinju imaju sa upadom policije u redakciju Klixa? Pitanje je retoričko: kao što vepru nije mjesto na raskrsnici u Vlasenici niti u moru kraj Ulcinja, tako ni policiji nije mjesto u redakciji bilo kog medija. Kao što, tamo gdje se drži do normalnosti, veprovi ne upadaju u prodavnice pića i ne skaču sa litica, tako ni policija ne zlostavlja novinare na radnom mjestu.

Međutim, prije nego se upustimo u našu svakidašnju jadikovku: te to se Klixu moglo desiti zato što ovdje nema funkcionalne demokratije ni pravne države, te kada jednom postanemo punopravan član „evropske porodice naroda“ takve se stvari neće više događati…

Samo da podsjetim da se slična stvar 2013. dogodila, ni manje ni više nego „listu godine u svijetu“, The Guardianu. Znam da smo zatrpani događajima i da zaboravljamo brže nego ikada… No prisjetimo se da su britanske vlasti upale u redakciju The Guardiana i od urednika Alana Rusbridgera zatražile da im preda povjerljive dokumente koji su svjedočili o koruptivnim aktivnostima prije svega američkih vlasti, ili će u protivnom uništiti hard diskove na računalima. Pa su, kada je urednik odbio biti kooperativan, dokaze o korupciji uništile.

Ovo, međutim, nije ni tekst o veprovima, ni o cinizmu zapadnih demokratija, ni o pritiscima na slobodu medija. Ovo je tekst o solidarnosti.

Jer upad policije u prostorije Klixa ne samo da ima veze sa veprovima iz Ulcinja i Vlasenice, nego je direktno povezan i sa dva događaja koja su se desila u Bosni i Hercegovini, na prelazu iz 2014. u 2015: sa napadom na urednike portala Tačno.net i očajničkim maršom tuzlanskih radnika.

Neko je, negdje, novinare ubijedio da su izuzetni i izuzetno važni, da su u imaginarnoj društvenoj hijerarhiji oni daleko iznad radnika i seljaka. Progutali su novinari udicu, jer je na nju bio zakačen crv kojem nisu mogli odoljeti, crv na kojem piše: novinari su intelektualci.

Jesmo kurac. Radnici smo, kao i svi ostali radnici. I to radnici u direktnoj proizvodnji, pa makar tekst bio naš proizvod. Proizvodimo desetine hiljada slovnih znakova nedjeljno, i kada smo pod stresom, i kada smo bolesni, i kada su praznici i kada mislimo kako u nama više nema trunke snage.

Da, ja koji pišem kolumne imam takozvanu društvenu ulogu, kao što i kasirka i varilac imaju društvenu ulogu. Ne možete zamisliti moderno društvo bez novinara? A možete li ga zamisliti bez smećara i pekara?

Kao i svi drugi radnici, i mi imamo vlasnike za koje radimo. I naše su plate male a radnička prava sve manja. I nas otpuštaju. U Hrvatskoj je, tako, u posljednje tri godine bez posla u medijskoj industriji ostalo polovina zaposlenih.

NARICANJE NIJE DOVOLJNO

Moja ponuda vlasnicima medija i Vladama je sljedeća: eto vam natrag vaša sloboda govora i štampe, i sva vaša politička prava, koja ionako važe sve dok ne kažeš i ne otkriješ nešto doista ozbiljno opasno po sistem, pa onda završiš u opkoljenoj ambasadi kao Assange ili na višedecenijskoj robiji kao Chelsea Manning. Eto vam sve to, a meni dajte dobru platu, puno socijalno, jak sindikat, istinski besplatno školstvo i zdravstvo. Ne može? Tako sam i mislio…

Naricanje nad principima slobode govora nije dovoljno. Solidarnost sa kolegama novinarima nije dovoljna. Nužna je solidarnost sa svim ljudima koji rade, jer svi smo u istoj situaciji. Ako novinari misle da će njihova izuzetna prava biti zaštićena, jer oni rade intelektualno izazovni i društveno važan posao, a da će pritom prava svih drugih radnika biti gažena, dok njihove novine ili ćute o tome ili to pravdaju, grdno se varaju.

Zato je „slučaj Klix“ jedno sa slučajem „tuzlanski radnici“, a oba jedno sa „slučajem Tačno.net“. Fašizacija društva i rat omogućili su ovakvu tranziciju. Ta je tranzicija stvorila slabe države slabih institucija i kao flispapir providnih zakona, sa jedne, i jake elite van zakona koje upravljaju državama, sa druge strane.

Te elite svoje interese ponekad brane tako što ponižavaju gladne ljude koji u agoniji marširaju kroz ledenu noć, porukom da će se njihovim slučajem baviti kada se vrate sa džume. Ponekad svoje interese štite „pravno i institucionalno opravdanim“ upadima u redakcije koje objavljuju dokaze o njihovoj korupciji, a ponekad tako što tolerišu fašističke kerove koji po ulicama napadaju novinare.

 

(zurnal.info)