Naša posla

78

Zvijezda možeš biti ti: Dodik na Farmi

Piše: Predrag Blagovčanin

Da Hayat neće odustati dok svi ne postanemo zvijezde to svi dobro znamo.

Znamo i da Miloradu Dodiku ne treba Hayat ili Farma bilo koji drugi talent show. Za prezentaciju vlastitih vokalnih sposobnosti kao i nesvakidašnjeg scenskog nastupa dovoljan je godišnji Kočićev zbor u Stričićima i centralni dnevnik na RTRS-u.

Dok sam pročitao vijest, tačnije dok sam uživao u melodijama proisteklim iz Miloradovih glasnih žica i tog nevjerovatnog plućnog kapaciteta mahinalno pomislih: „Prevrće li se Petar Kočić u vlastitom grobu poput domaće janjetine i prasetine kraj improvizirane bine sa koje mu glavni republičkosrpski baja odaje počast evergrinom Bobana Zdravkovića – Otišla si jednog dana i odnela naše snove….“

Da je kojim slučajem živ, kao što na njegovu sreću nije, jedan od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, Petar Kočić koji je vlastiti život proveo u grču i borbi protiv vlasti najvjerovatnije bi njegov David Štrpac umjesto jazavca pred sud izveo velikog i strašnog medvjeda.

Jer i najveći i najstrašniji medvjed iz tamnih i vlažnih republičkosrpskih šuma prorijeđenih nelegalnom sječom, jednog dana će morati odgovarati za sve tuđe kruške, jabuke, košnice sa medom, bobičasto voće i devizne račune po inostranim bankama ako ne pred sudom onda pred vlastitim zapuštenim kmetovima kojima je i raspjevani medo sa bine postao poprilično dosadan.

A dok se jedan dio naše domovine-otadžbine zabavlja uz neprevaziđene Miloradove hitove, u multietničkom i tolerantnom Sarajevu djeca kamenuju crkve.

Naravno nevladin sektor reći će: „Nisu naša djeca kriva“.

Generalni problem koji karakteriše naše društvo je nedovoljan senzibilitet za potrebe djece.  Jer šta dijete sa Alipašinog polja zna šta je nacionalizam i kamenovanje religijskih objekata manjinskih vjerskih skupina.

Koliko smo mi  licemjerni kada govorimo o djeci i njihovim  potrebama najbolje opisuje jedan od komentara na vijest o napadu na Crkvu sv. Luke Evanđeliste u Sarajevu.

Jedan od bezbroj moralnih, svijesnih i dobro odgojenih komentatora tvrdi da je on u svojoj mladosti kao i svi normalni krao jabuke i trešnje te da bi se on sa ovom nevaspitanom i netolerantnom djecom obračunao na stari dobri tradicionalni način.

Ne samo da bi ih javno izložio na stub srama pretpostavljamo, vjerovatno montiran ispred BBI-a shoping centra u Sarajevu, već bi ih po sljedovanju, domaćinski šakama i nogama prevaspitao i od njih napravio tolerantne i kosmopolitske građane našega glavnog grada.

Međutim, šta smo mi ponudili toj današnjoj djeci u Sarajevu osim nekvalitetne gudre, jeftinog alkohola i namještenih parova na kladionici. Šta smo toj djeci omogućili kako bi oni zadovoljili vlastite pubertetske potrebe za adrenalinom.

Ništa osim naslijeđene osvete kao glavnog pokretača naših života.

Ako smo se mi mogli ispucavati četiri godine, šta je prema tome dva, tri stakla na katoličkoj crkvi. Uostalom kako god bacio kamen u Sarajevu pogodit ćeš neki većinski ili manjinski vjerski objekat, a priznajte, u dubini duše drago vam je što smo se  barem malo osvetili onim poganim Hrvatima za sramotnu zabranu uvoza mlijeka u Evropsku Uniju.

Jer sa bosankohercegovačkim mljekarima koju djeca kamenjem brane nema zajebancije.

 

(tacno.net)