Piše: Saud Grabčanović
Srednjovjekovna sela- naselja u Semberiji
Kontinuitet naseljenosti Semberije se nastavio i u ranom Srednjem vijeku, a i kasnije. Nakon dolaska Slovena na ove prostore, u semberskoj ravnici nastaju njihova prva naselja. Mi danas nemamo pouzdanih podataka kada se to tačno dogodilo, pa se o tome može samo nagađati. Do danas najstariji otkriveni tragovi staroslovenskih sela- naselja u Semberiji potiču iz perioda od 7. do 12. vijeka. Ovaj lokalitet se nalazi s obje strane potoka Bistrika, između sela Batković i Ostojićevo, a čine ga četiri manja: Jazbine, Oraščić, Gradine i Čelopek. Na lokalitetima Jazbine i Oraščić pronađeni su ostaci slovenskih sela iz 7-9, odnosno 10-12. vijeka, sa poluukopanim zemunicama čiji su zidovi izgrađeni od šepera i nabijene zemlje. Na lokalitetu Čelopek pronađeno je metalurško postrojenje u kojim se u 8. vijeku topilo željezo i proizvodile gvozdene alatke, o čemu jasno svjedoči nalaz gusano-grafitnog lonca koji se čuva u Muzeju Semberije u Bijeljini. Pretpostavlja se da je u to vrijeme naselje na Bistriku (Bistrica) i to prije nastanka Bijeljine, predstavljalo centar tadašnje slovenske župe koja je obuhvatila cijelu današnju Semberiju.
Srednji vijek u Semberiji obilježile su stalne borbe za prevlast u ovim krajevima između vladara Ugarske, Srbije i Bosne, kao i sitnih feudalaca. Analiza karata srednjovjekovne Ugarske i srpskih zemalja govori da je navedeni prostor predstavljao svojevrsni „interegnum“, odnosno međuprostor, na koji je svoje aspiracije konstantno iskazivala Ugarska. Nažalost, pošto se istoriografija Bosne još posmatra očima iz 19. vijeka, kako je to zaključila Nada Klaić, nikome ni na kraj pameti nije bilo da vidi na tom prostoru, u određenom razdoblju, područje koje je povremeno pripadalo i Bosanskom kraljevstvu. Najstariji pisani pomen jednog srednjovjekovnog naselja u Semberiji datira tek s kraja 14. vijeka. U ugarskom dokumentu iz 1390. godine spominje se selo pod imenom Četvrtkovište. U tom dokumentu piše da su se na rijekama Savi i Drini vodile teške borbe. Odmetnik od ugarskog kralja, izvjesni Dimitrije, sin Ladislava sina Kaste, zajedno sa Srbima i Turcima napao je novog mačvanskog bana Stjepana Lošoncija na ostrvu u rijeci Savi (možda Drini?) u blizini sela Četvrtkovišta (u quadam insuli fluvii Zave propele vile Cheturtekhel) gdje je Lošonci branio Mačvansku banovinu (pro defansione nostri banatus Мachoviensis cum suis descensum anno in presenti fuit).( L. Thallóczy-A. Áldásy, Magyarország melléktartományainak oklevéltára II, A Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára 1198–1526,Budapest 1907).
Grad Bijeljina se, po relevantnim saznanjima, prvi put spominje 1. augusta 1406. godine u pismu ugarskog kralja Sigismunda I. (Žigmunda Luksemburškog), što znači da Bijeljina postoji kao formirano naselje više od šest vijekova. Turski istoričar Nesri spominje grad Bijeljinu 1437. godine u vezi prvih akcija turskih akindžija u njenoj okolini. ( Kitâb-ı Cihan-Nüma. Neşrî Tarihi, II, yayınlayanlar F. R. Unat – M. Köymen, Ankara 1957, 625–627). Dokument iz dubrovačkog arhiva iz godine 1446. pominje Bijeljinu zbog pljačke dubrovačkog trgovca. Taj dokumenat govori kako je u Bijeljini opljačkan dubrovački trgovac Bogiša Bogomilović, a da su pljačku izvršili ljudi iločkog bana. (Dinić, Sr.Srem str.4). Dokument na latinskom jeziku o ovom događaju čuva se u Dubrovačkom arhivu u zbirci:„Lamenta de foris“, tom 20, pagina 7“. Da napomenem, u to vrijeme su Dubrovčani južno od Bijeljine imali trgovačku koloniju između današnjih sela Ruhotine i Glavičica. Tu su podigli za svoje potrebe i katoličku crkvicu. Ostaci te dubrovačke crkvice nalaze se na imanju Huremovića iz Janje. Neki su ostatke ove crkvice povezivali sa samostanom „Santa Maria in Campo“ koje se spominje u popisu crkava i samostana Mačvanske kustodije Bartola de Pisa iz 1378. ili 1380. godine. Međutim, dokazano je da su bili u krivu jer se taj samostan nalazio u Bilom potoku kod današnjeg Koraja. O tome i danas svjedoče ostaci temelja tog samostana kod Koraja. Bijeljina je oduvijek bila važna raskrsnica. Kroz Bijeljinu je prolazio srednjovjekovni put, koji je od Zvornika išao za Mačvu, Srem, Mitrovicu, Slavoniju, Ilok i dalje. Pored Četvrtkovišta, u dokumentima prije osmanskih osvajanja pominje se još jedno selo.U darovnici bosanskog kralja Tomaša iz 1458. godine „u vlasti teočačkoj“ spominje se selo Podlužje. Danas se tačno ne zna gdje je bilo to selo, ali se na osnovu dokumenta pisanog 1548. godine u vrijeme osmanske vlasti, u kojem se kao zaselak sela Čukojevića pominju Lužani, pretpostavlja da je to današnje selo Modran. (F.Rački, Prilozi – JAZU str.156-157). Bijeljina je 1322. godine ušla u sastav Bosanske države, a do tada je bila pod vlašću Ugarske. (Ibidem36). Godine 1412. Bijeljina je ponovno došla pod vlast Ugarske pod kojom je ostala do turskih osvajanja 1520/1521.godine (A.Handžić Postanak str.47).
(Nastaviće se)
