Piše: Saud Grabčanović
Velika Obarska
Ovo selo se nalazi sjeverozapadno od Bijeljine, a od centra grada je udaljeno oko 6 km. Po popisu iz 2013. godine selo je imalo 3942 stanovnika, od kojih se 99,09 % izjasnilo prema etničkoj pripadnosti da su Srbi. U odnosu na popis iz 1991. Godine, broj stanovnika u ovom selu je znatno porastao. Selo ima pravoslavnu crkvu “Svetog evangeliste Marka“. Seoska slava ili „molitva“ je „ Spasovdan“. Selo ima zajedničko groblje. Velika Obarska se dijeli na zaseoke : Donja Obarska sa „mahalama“ Budžak, Bukovica, Poljana i Tabašnica i Gornja Obarska sa „mahalama“ Jelav, Miljevići, Poznanovići i Ogorjelica.
Nastanak sela i njegovog imena:
Ovo je jedno od najstarijih sela u Semberiji koje se spominje u osmanskim defterima i popisu iz godine 1548. Međutim, u Velikom Bečkom ratu i ratovima koji su nakon njega uslijedili ovo je selo bilo potpuno uništeno! Na mjestu današnje Obarske je u antičko doba postojalo neko naselje, što dokazuje arheološki nalaz jedne kultne votivne olovne pločice tzv. dunavskih konjanika – istočnobalkanskog kulta porijeklom iz Trakije, koji se raširio i na području ilirskih provincija Rimskog carstva (o tome: Imamović, 1977: 236-249). Pločica je nađena u selu Velika Obarska i sadrži složen prikaz, gdje se između dva korintska stuba nalaze dva konjanika, bog Sol, muški i ženski lik, te likovi različitih životinja i predmeta (Gabričević, 1972: 53-57; Imamović, 1977: 434).Što se tiče samog imena za selo Obarsku dugo vremena se špekuliše jednom dosta neutemeljenom pretpostavkom po kojoj je to selo dobilo ime po mongolskom plemenu Avari, koji se još nazivaju i Obri. Taj nomadski i ratnički narod se nakratko pojavio u Panoniji i na Balkanu negdje u 4. i 5. vijeku nove ere u doba prvih slavenskih naseljavanja. Međutim, vrlo brzo taj narod je bio poražen od strane Bizanta, te su se njegovi ostaci povukli nazad u stepe Azije i nestali sa ovih prostora. S obzirom na to da se Obarska ne spominje prije turskih osvajanja, a da je prvi pomen ovog mjesta tek iz 1548. godine, povezivanje imena Obarske sa Avarima ili Obrima je više nego smiješno! Obarska se prvi put spominje nakon više od 1000 godina od nestanka Avara na ovim prostorima. Ja mislim da je ovo selo ime dobilo po velikoj bari koja se nekad nalazila blizu ovog sela. Samo ime Obarska znači da se to selo nalazilo „ o bari“, tj. pored bare. Po ovoj ogromnoj bari koja ih je podsjećala na Balatonsko jezero, Ugri su u Srednjem vijeku nazivali sjeverni dio Semberije „Ballatino“. Ovu ogromnu baru koja se prostirala od periferije Bijeljine do Broca, veoma je lijepo opisao u svom putopisu francuski putopisac M.Quiclet koji je 1558. godine prošao kroz Bijeljinu na putu u Ugarsku. Ova je bara postojala sve do iza austrougarske okupacije 1878. Godine, kada je bila isušena prilikom prokopavanja kanala Dašnice.
Predanja o naseljavanju sela i stanovništvo:
U Velikom Bečkom ratu i ratovima nakon njega ovo selo je bilo potpuno uništeno, a i cijela Semberija je ostala bez svog ranijeg stanovništva, potpuno je opustjela. U periodu stalnih ratova koji su trajali pola vijeka, Semberija, koja je i ranije bila pretežno šumsko područje, potpuno je obrasla u guste šume i šikare. Nakon „Beogradskog mira“ 1739. godine, novi osmanski begovi koji su dobili posjede u Semberiji počeli su sa naseljavanjem skoro potpuno puste i zarasle Semberije pravoslavnim stanovništvom. Srpski doseljenici su se tu doselili kao kmetovi i čifćije na zemljišne posjede skočićkih begova Begzadića, koji su ih dobili od sultana kao nagradu za svoje zasluge u ratu 1737/1739. godine. Begzadići, koji su se naselili u Bijeljinu, kasnije su promjenili prezime u Salihbegovići. Narodna predanja govore da su prvi naseljenici koji su došli u ovo selo zatekli „ pustoš i sve obraslo u gustu šumu“. Tada su pravoslavni naseljenici iz Crne Gore i istočne Hercegovine paljevinom i sjekirama iskrčili šume i šikare i tako stvorili obradive parcele. Nakon toga oni su tu podigli svoje novo selo i to na temeljima nekadašnjeg sela i pod njegovim starim imenom. Po predanju je prije 150 godina u selu bilo samo 7 kuća i da su svi tadašnji seljani bili doseljeni iz Hercegovine. Po tom predanju u selo su se prvi doselili Maletići, koji slave Mratindan, i koji su došli iz istočne Hercegovine. Od Maletića su nastale porodice Vasilići, Nikolići, Panići, Mihajlovići, Mlađenovići, Despotovići, Trifkovići i Jovanovići. Poslije njih su se u selo naselili: Božići, koji slave Mitrovdan, koji su došli iz Crne Gorea tamo su se tamo zvali Mandići, Šubarići, koji su došli iz istočne Hercegovine, i Kovačevići, koji slave Simoljdan, došli su iz Hercegovine. Mahala Tabašnica je kasnije naseljena i to preseljenicima iz okoline Gradačca. To su ove porodice: Tanackovići, Zarići i Andrići, koje slave Jovanjdan i sve potiču od Zarića, zatim Gojkovići, Aničići, koji slave Aranđelovdan, i Stevići. Blagojevići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Štrpca kod Prnjavora, gdje su se zvali Đokići. Više porodica se naselilo u Veliku Obarsku iz ostalih semberskih sela, sa Majevice, iz sjeveroistočne Bosne kao i iz Srbije, svi oni imaju crnogorske korijene. To su sljedeće porodice: Krstići, koji slave Alimpijevdan, došli su iz Batkovića i Novakovići, koji slave Nikoljdan, došli su iz Zagona. U Velikoj Obarskoj živi više porodica koje tačno ne znaju svoje porijeklo, ali znaju da su se njihovi preci doselili iz Crne Gore i Hercegovine to su: Čordaševići zvani Arsenovići (Jovanjdan), Mašanovići (Mratindan), Spasojevići (Nikoljdan), Sekulići (Jovanjdan), Trišići (Mitrovdan), Jovići (Aranđelovdan), Đukići (Mitrovdan), Vasići (Nikoljdan), Cvjetinovići (Đurđevdan), Babići (Nikoljdan), Stajići (Mitrovdan) i Bajići (Đurđevdan).
(Nastaviće se)