Nastavak genocida

141

Spomen-ploča Mladiću nastavak genocida

Visoki predstavnik treba sada djelovati i zabraniti poricanje genocida kao i veličanje ratnih zločinaca.

U junu su se pojavili izvještaji da je na brdima iznad Sarajeva postavljena spomen-ploča u čast Ratku Mladiću. Kada sam se vratio iz Srebrenice, gdje sam svjedočio 19. godišnjici ukopa žrtava genocida 11. jula, imao sam plan da pronađem tu spomen-ploču.

Morao sam je vidjeti, kako se kaže, svojim očima. Spomen-ploča se nalazi, kao i park, na Vracama, odmah iznad Grbavice. Ploča je postavljena na zidu koji okružuje Spomen-park Vraca, park koji odaje počast građanima Sarajeva koji su poginuli tokom Drugog svjetskog rata.

Dok se automobilom penjete ulicom Derviša Numića iznad Grbavice, znak na cesti vas obavještava da izlazite iz Kantona Sarajevo, a drugi znak da ulazite u grad Istočno Sarajevo, koji se nalazi u Republici Srpskoj.

Ploča se nalazi na lijevoj strani ceste, samo 50 metara dalje.

U aprilu 1992. godine spomen-park su osvojili bosanski Srbi zbog njegove vrijednosti kao strateško uzvišenje odakle su napadali Sarajevo. Terase spomen-parka se proširuju na sjeveroistok, nadvijaju se iznad grada. Prema novinskim izvještajima, kao i optužnicama koje se temelje na svjedočenjima očevidaca, park je nudio poziciju sa koje su snajperisti mogli terorizirati građane Sarajeva.

Prema mojim izvorima, tenk je bio pozicioniran blizu 150 metara zapadno od parka uz Teočačku ulicu. To je, dakle, historijski i geografski kontekst mjesta gdje smo našli Mladićevu spomen-ploču: između snajperskog i tenkovskog položaja.

Brutalna provokacija

Osim toga, našoj pažnji ne bi trebalo promaknuti da ova ploča veliča optuženog za ratne zločine koji je kao dio „sveobuhvatnog zajedničkog zločinačkog poduhvata“ nastojao „širiti teror među civilnim stanovništvom Sarajeva putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja“.

Relevantna presuda ICTY-a navodi da „dokazi, također, ukazuju na to da su drugi visoki članovi rukovodstva bosanskih Srba, za koje se navodi da su bili članovi UZP-a (Udruženog zločinačkog poduhvata), imali genocidne namjere. Naprimjer, u raspravi o bosanskim muslimanima i bosanskim Hrvatima, Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, navodno je rekao kako je njegova briga da oni u potpunosti nestanu“.

U Prijedoru i Foči preživjelima je zabranjeno podizanje spomen-obilježja na mjestima koncentracionih logora i mjestima silovanja.

Prema tome, spomen-ploča u čast Mladiću je brutalna provokacija usmjerena prema svim Bošnjacima i nesrpskom stanovništvu i, s obzirom na lokaciju, to je uvreda sjećanja na one koji su bili žrtve opsade Sarajeva, opsade u kojoj je ubijeno više od 11.500 ljudi, uključujući stotine djece.

Međutim, ovo veličanje Mladića u Istočnom Sarajevu nije jedini incident.

Kada je 9. jula 175 kovčega sa posmrtnim ostacima žrtava genocida u Srebrenici stiglo u Potočare tokom priprema za ukop 11. jula, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, dao je izjavu u kojoj je negirao presudu za genocid u Srebrenici, izjavivši da su Mladić i Karadžić bili vođe Srba u borbi za slobodu i insistirajući na tome da će ih srpski narod nastaviti veličati u godinama koje dolaze.

Možda spomen-ploča Mladiću zauzima svoje mjesto u tradiciji koja uključuje veličanje Gavrila Principa, koji je, prema mišljenju bosanskih Srba, bio heroj i borac za slobodu. Park i spomenik u čast Principu nedavno su podignuti, također, u Istočnom Sarajevu.

Zabrane za žrtve

Nedavno podignuti spomenici Mladiću i Principu podsjećaju nas na činjenicu da je nesrpsko stanovništvo u Republici Srpskoj, koje je preživjelo genocid, frustrirano svojim nastojanjima da postave svoja spomen-obilježja u znak sjećanja na žrtve.

Naprimjer, u Višegradu je vlast bosanskih Srba zaprijetila da će uništiti ili ukloniti takve spomenike na privatnom muslimanskom groblju, a onda su 23. januara 2014. godine silom ušli u groblje pod teškom policijskom zaštitom i smrvili riječ „genocid“ na kamenom spomeniku.

U Prijedoru i Foči preživjelima je zabranjeno podizanje spomen-obilježja na mjestima koncentracionih logora i mjestima silovanja.

Štaviše, spomenici Mladiću i Principu se, naprimjer, ne bi trebali shvatiti samo kao dio „protivnarativa“ bosanskih Srba, kao da obilježja predstavljaju „jednu stranu“, dok druga strana (ili strane) imaju svoje vlastite narative.

Tvrditi da postoje dva ili tri ekvivalentna narativa podsjeća na procjenu tokom genocida da su postojale dvije ili tri zaraćene strane čiji su nasilni činovi moralno ekvivalentni. Takva procjena je bila moralno nepodnošljiva, jer je bila izdaja istine i zato što je doprinosila politici neintervencije i nedjelovanja međunarodne zajednice – nedjelovanja koje je na kraju dovelo do genocida u Srebrenici.

I, zaista, daleko od toga da je „protivnarativna“, ploča koja veliča Mladića može se posmatrati, što je najvažnije, kao ništa više nego nastavak genocida koji je počinjen u periodu 1992 – 1995.

Uspješna prva faza

Raphael Lemkin, koji je skovao pojam „genocid“ napisao je da genocid ima dvije faze: „prvu – uništavanje nacionalnih karakteristika potlačene skupine i drugu – nametanje nacionalnih karakteristika tlačitelja“.

Spomen-ploča u čast Ratku Mladiću je upravo takvo nametanje koje uključuje javno veličanje čovjeka koji je odgovoran za toliku patnju, bez brige za osjećaje preživjelih, bez srama i bez osjećaja čovječnosti. Nametanje nacionalnog obrasca genocidnog tlačitelja pretpostavlja da je prva faza genocida uspješno ostvarena.

Zašto je međunarodna zajednica, a posebno Ured visokog predstavnika u Sarajevu, dopustila takve provokativne geste i diskriminatornu politiku u društvu kojem su potrebni putevi koji vode ka pravdi, pomirenju i ozdravljenju?

Drugim riječima, pretpostavlja se da multikulturalni svijet koji je postojao u prošlosti više ne postoji i dalje se pretpostavlja da se ultranacionalistički kulturni narativ Srba sada može nametnuti na zemlju nekažnjeno, uporno negirajući svijet koji je nekada postojao.

Još jedan primjer nametanja takvog ekskluzivnog kulturnog obrasca uključuje izgradnju srpskih pravoslavnih crkava u bošnjačkim selima u Republici Srpskoj.

Naprimjer, crkva u Budaku u općini Srebrenica izgrađena je u selu bošnjačkih povratnika pored sekundarne masovne grobnice koja je ekshumirana na putu marša mira i pozicionirana na takav način da se crkveni toranj nadvija u daljini nad grobljem u Memorijalnom centru Potočari.

Možda nigdje nije očigledniji poriv da se nametne separatistička kultura genocida nego u Višegradu gdje su, nakon što je uklonjena riječ genocid sa spomenika, lokalne vlasti željele srušiti kuću u Pionirskoj ulici, gdje su živi spaljeni gotovo 60 žena, djece i starijih osoba. Oni žele uništiti kuću kako bi izbrisali tragove gnusnih zločina, da preoblikuju krajolik i promijene historiju kako bi rekli da se to nikada nije dogodilo.

Šutnja međunarodne zajednice

Sve ovo povlači pitanje zašto je međunarodna zajednica, a posebno Ured visokog predstavnika u Sarajevu, dopustila takve provokativne geste i diskriminatornu politiku u društvu kojem su potrebni putevi koji vode ka pravdi, pomirenju i ozdravljenju. Ovo sigurno nije vrijeme za nedjelovanje koje bi zadovoljilo ultranacionalističke politike i kulturne prakse koje predstavljaju ništa manje nego nastavak genocida.

Visoki predstavnik treba sada djelovati i zabraniti poricanje genocida kao i veličanje ratnih zločinaca. To bi bile samo dvije inicijative na koje bi Visoki predstavnik trebao odmah obratiti pažnju kako bi postavio Bosnu i Hercegovinu na put da postane ujedinjena multikulturalna nacija, kao i dio Evropske unije.

Nedjelovanje bi bilo jednako saučesništvu u genocidu koji traje.

 

(balkans.aljazeera.net)