Logoraški put Nedima Mustačevića iz Tuzle počeo je ranjavanjem na planini Majevici, kada je pokušavao spasiti teško ranjenog prijatelja. Danas, 28 godina kasnije, ne odustaje od borbe da se zločinci osude i da bivši logoraši dobiju satisfakciju za stravične zločine koje su preživjeli.
Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu Mustačević je imao 20 godina. Ranjen je i zarobljen 19. juna 1992. godine, prilikom akcije iznad Gornje Tuzle, prema Požarnici. Iako ranjen, mogao je, kaže, pobjeći i nekako se spasiti, ali nije htio ostaviti teško ranjenog prijatelja i daljeg rođaka Azira Mustačevića. “On je bio dvije-tri godine stariji od mene i pokušao sam ga vući, ali tamo gdje smo očekivali da će biti naši, da nas preuzmu, oni su, hajde da tako kažem, pobjegli, a onda su nam neprijatelji došli iza leđa. Nažalost, moj drug nije preživio, a mene su zarobili. Bio sam ranjen u ruku i metak mi je ostao u nozi. Previjen sam i odveden u kasarnu u Bijeljinu. Metak je i dalje bio u nozi. Poslije tri dana odveli su me u bijeljinsku bolnicu, a doktor koji me primio rekao je da nema anestezije za balije i naživo mi je razrezao nogu i izvadio metak. Tada mi je noga previjena i to je sav medicinski tretman koji sam imao”, započinje Mustačević svoju potresnu logorašku priču, navodeći da je kasnije kao vojni zarobljenik bio jedna od glavnih meta za iživljavanje.
IŽIVLJAVANJE U BATKOVIĆU
“Jedanaesti dan meni i još dvojici Brčaka koje su doveli stavili su povez na oči i vozili su nas negdje vojnim kamionom. Kada je kamion stao, digli su ceradu i izbacili su nas napolje. Skinuli su nam povez i vidjeli smo poljanu i hangare. Nismo imali pojma gdje smo. Taj upravnik, zvali su ga vodnik Veljo, a nikad nisam saznao kako se prezivao, dao mi je nadimak. Rekao je: ‘Evo, došla je ‘zelena beretka’ na rehabilitaciju. Znamo da si ranjen, mi ćemo te ovdje liječiti.’ Bio je tu i zastavnik Mladen Tukodi. Obojica su sad pokojni, umrli su. Shvatili smo da su nas dovukli u logor Batković. U hangaru sam zatekao oko 300 ljudi koji su bili iz sela iz okoline Zvornika i Šekovića. Počelo je maltretiranje. Svakodnevno sam premlaćivan tokom dva i po mjeseca. Logoraš iz Vlasenice mi je uspio povezati ranjenu ruku i ona je nekako srasla. Bilo je nas desetak koje su zvali ‘specijalci’ i specijalno su nas tukli. Alija Gušalić Konjanik iz Bijeljine, Mirsad Kuralić, Ejub Smajić, Đelo Kamberi, Andrija Tufekčić, Amir Berbić i Fadil Alihodžić iz Vlasenice, Šaban Mustafić, ja i ne mogu se sjetiti imena još jednog momka iz Diviča, koji je vodio evidenciju onih koji su podlegli i kod njega su našli taj spisak pa su ga još više mučili.
Zločinci su prekraćivali vrijeme tako što su nas udarali. Kada je došao Crveni krst, sakrivali nas u jedan čardak i tu su nas mučili. Zlostavljali su nas psihički, fizički, seksualno… Ulazili su u svako doba dana i noći da nas maltretiraju. Mjesec i po sam bio jedini vojni zarobljenik i nisu me nigdje vodili, a druge su vodili na radove, na kopanje i obrađivanje zemlje. Ja sam bio samo dežurni na kojem su iskaljivali svoju silu i bijes. Svašta sam doživio i od naših ljudi. Neki čovjek je oko logora čuvao krave i jedne mi je prilike proturio krišom u lončiću malo mlijeka. Neko od naših je to vidio i prijavio čuvarima logora, koji su tog čovjeka koji mi je htio pomoći isprebijali, a onda sam i ja dobio batine. Za dva mjeseca i 11 dana, koliko sam bio u Batkoviću, broj logoraša popeo se na oko 2.500, a ubijeno je sedam ljudi. S nekim sam se ljudima u logoru upoznao i zbližio. Ubijen je profesor Ferid Zečević, kojeg su optužili da je srpskoj djeci u Bijeljini davao jedinice, ubijen je zlatar Hapaka, ubijen je Zulfo Hadžiomerović iz Vlasenice, kao i dvojica ljudi iz Teočaka, koji su krenuli iz Austrije i pokupili su ih na granici. I poslije odlaska nas deseterice iz Batkovića bilo je ubistava.”
Koncentracioni logor Batković osnovan je 1. aprila 1992, a zatvoren sredinom januara 1996. godine. U njemu su nad nesrpskim stanovništvom i vojnim zarobljenicima vršene neviđene i normalnom umu neshvatljive torture. Ubijeno je oko 80 osoba. Krvnici su Mustačeviću u Batkoviću slomili ruku, nos, izbili su mu zube, razbili glavu, polomili rebra i tri pršljena… Zarobljenici nisu imali nikakve higijenske uvjete i dobili su vaške.
“Bili smo stalno gladni. I kada bismo dobili nešto malo da jedemo, došao bi neko od zločinaca i šutnuo bi ispred mene onu zdjelicu, rasulo bi se i ono malo što smo dobili, a onda bi me udarao sve dok se ne umori. Toliko su nas tukli da bismo nas deset tzv. specijalaca, da smo ostali u Batkoviću još koji dan, vjerovatno preminuli uslijed premlaćivanja i tortura”, priča nam Mustačević.
“Odvezli su nas 11. septembra 1992. godine u Doboj u jednom kombiju, tako vašljive i smrdljive, nismo se kupali dva i po mjeseca, a u tom kombiju samo što se nismo pogušili jer je bilo veoma vruće i nije bilo zraka. Upravnik nas u Doboju prvo nije htio primiti. Bili smo živi mrtvaci, podrobljeni kosturi. Koža nam je bila prekrivena krastama ili otvorenim ranama. Užas. Taj upravnik nas je poslao u bolnicu u Doboj. Između ostalog, doktor nas je izvagao. Ja sam uvijek imao između 85 i 90 kilograma, a tada je vaga pokazala 48 kilograma. Znači, za dva i po mjeseca smršao sam oko 40 kilograma. Situacija u Doboju je, ne mogu kriviti dušu, bila znatno bolja. Smjestili su nas u hangare i bilo nas je oko 150 do 200 ljudi, najviše iz Žepča, Maglaja i okoline Doboja. Mjesec i po nismo mogli ni stati na noge, ni hodati, ali smo se polahko oporavljali jer smo imali hranu i nisu nas mnogo maltretirali, a dali su nam i neku odjeću da se presvučemo. Nas deseterica smo tu bili sami među ostalim svijetom jer su se drugi zarobljenici držali po strani i nisu nam ni prilazili nit su s nama razgovarali. Razumijem ih, bila je to borba za opstanak. Halalim svima osim zločincima.”
RAZMJENA U DOBOJU
U Doboju je Mustačević, priča, ostao šest i po mjeseci, a onda je jednog dana dobio vijest da bi možda mogao biti razmijenjen. “Selim Bešlagić je tada bio načelnik Tuzle i, kasnije sam saznao, kada je ta razmjena krenula, rekao je, ako ‘beretku’ ne vrate, da se više razmjene neće ni praviti. Ko god je izlazio iz logora govorio je našim vlastima da me traže u razmjeni jer su znali u kakvom sam stanju i šta mi rade i bili su uvjereni da ću umrijeti. Jednog jutra došao je vozač i kaže da će taj dan biti razmjena. Pitao sam ga kada ću ja doći na red, a on mi je neodređeno odgovorio: ‘Ma doći ćeš…’ Razmjena je bila zakazana u 13 sati i baš su mene tražili, ali ovi zločinci su pokušali slagati da sam na nekom suđenju, iako je jedan čovjek iz Banje Luke rekao da sam među zarobljenicima. Zakazali su onda razmjenu u 15 sati i došao je Šaban Mujčinović, koji je tada bio predsjednik komisije za razmjenu. Kada su me doveli, Mujčinović me počeo ispitivati: kako mi se zvala majka, koje joj je djevojačko prezime, u koju sam osnovnu školu išao, ko su mi bili školski drugovi… Odgovarao sam na njegova pitanja i onda je on rekao: ‘Hajde.’ Bio sam razmijenjen! Poslije sam ga pitao zašto me toliko ispitivao, da bi mi rekao da su nekoliko ljudi razmijenili pod mojim imenom i prezimenom pa je ovaj put želio biti siguran da sam ja ta osoba koju traži.”
Mustačević danas pokušava živjeti normalno, ali mu je zdravlje narušeno. Ne može bez injekcija i tableta protiv bolova, od kojih mu je oštećen želudac i od kojih je dobio čir. Najviše se žali na probleme s kičmom. Istovremeno, “guši” ga nepravda i odnos bh. vlasti spram logoraške populacije. Kao predsjednik Saveza udruženja logoraša Tuzlanskog kantona, Mustačević svakodnevno svjedoči sudbinama preživjelih.
“Boli činjenica da je vlast zaboravila na nas logoraše. Još uvijek nema ni zakona o pravima logoraša. Zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva Tuzlanskog kantona i šef Odjela 1, u čijoj je nadležnosti borba protiv organiziranog kriminala i korupcije, kao i ratni zločini, jeste Jezdimir Spasojević, koji je bio vojni sudija u Bijeljini. Šta očekivati? Da će on progoniti neke zločince? Normalno da će gledati da ih zaštiti. Išao sam i svjedočio na sudu u Bijeljini i na Sudu BiH u Sarajevu. Kada je u Bijeljini bilo suđenje trojici upravnika i jednom stražaru, odnosno Petru Dmitroviću, Đoki Pajiću, Đorđu Krstiću i Ljubomiru Mišiću, sutkinja me pitala jesam li došao sam i da li se plašim. Odgovorio sam joj: ‘Zašto bih se plašio? Došao sam da kažem istinu.’ Bez obzira na sva počinjena ubistva, vlast u bh. entitetu Republika Srpska oslobodila je te upravnike logora Batković, ali prva svjedočenja nisu bila jednostavna jer, dok čekate na hodniku, gledate zločince koji su vas tukli. Mnoge organizacije uzimaju novac za navodnu zaštitu svjedoka, ali znate na šta liči ta tzv. zaštita? Kada sam došao na Sud BiH, dovedu vas kao svjedoka u jednu sobu i kažu: ‘Evo, ovdje je frižider, imate sok, vodu, uzmite šta hoćete’ i onda ta osoba koja vas je dovela u tu sobu ode. Kakva je to vrsta psihološke pomoći?”, ogorčeno će Mustačević.
“Kada sam svjedočio protiv Gligora Begovića, a to je jedan od najvećih zločinaca koji je bio u Batkoviću i od njega sam najviše batina dobio, kada sam ga prvi put vidio u sudnici, počeo sam se tresti. Iako bih ga danas mogao sravniti sa zemljom, dok sam bio svezan, nisam se mogao ni braniti, a on je bio jači jer je imao pušku ili drvo ili dođe s dvojicom-trojicom… Kada sam ga vidio, počeo sam se nekontrolirano tresti. Sutkinja me poslala da se smirim, ali nisam se mogao ni vode napiti koliko su mi se ruke tresle. Onda sam sam sa sobom raščistio, smirio sam se i rekao sam sebi da moram smireno govoriti o onome šta sam doživio od tog zločinca jer, ako se nastavim tresti, moje svjedočenje neće ni priznati.
Među zločincima su bila i dvojica muslimana, Džemal Zahirović i Fikret Smajlović zvani Piklić, kojeg smo Ejub Smajić i ja ganjali dok nije uhapšen po Interpolovoj potjernici u Austriji. Njima je dvojici kazna smanjena jer su psihijatri ocijenili da su se u borbi za svoj život poistovjetili sa zločincima, kao to je neki fenomen koji je bio prisutan i u Auschwitzu. To je sramota! Bez obzira na to, oni su osuđeni kao ratni zločinci i njihovi potomci će se morati nositi s tom činjenicom. Posljedice su teške i mi se nosimo s njima. Imamo malu pomoć od Vlade Tuzlanskog kantona, ali zbog stava države prema nama, čini se da smo mi logoraši bili samo kolateralna žrtva Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tužili smo bh. entitet Republiku Srpsku, a na kraju, mi smo ti koji moraju plaćati hiljade KM jer su nas prebijali i mučili, zatvarali…”
Alma Arnautović / Stav
