Došao jednom drug Tito na Kosovo, pa kaže : «Drugovi, ćuo sam da je ovdje pedeset posto nepismenih, a ja bih voljeo da je obrnuto.» A kad bi sad došao na prostor Bosne, začudio bi se. I ovdje je, koliko mogu procijeniti, bar pedeset posto nepismenih, i još najmanje trideset posto onih koji ne znaju ništa, osim TV farmera i turbo-folka. Ali zato svi, pa čak i oni koji se ne znaju potpisati, znaju da oni tamo udaraju njihovom latinicom na našu ćirilicu, a ovi ovamo poturaju ćirilicu umjesto latinice, kao tiče pod golupče. O tome sve znaju i seljaci na pijaci, i prije u frizeraju, i ahbabi u kafiću, o glavitanima i guzonjama da i ne govorim. Oni i ne moraju znati baš sva slova, jer ne pišu sami, već diktiraju.
A što je čovjek nepismeniji, to se više bori za svoju ćirilicu i svoju latinicu. Kao da je Bog ta dva pisma ostavio samo njima, lično i personalno, i nikome više, pa su oni spremni da ih čuvaju do posljednje kapi tuđe krvi.
Odavno slušamo kuknjavu da se sačuva srpska ćirilica, i sve se to pojačava iz godine u godnu. Nejasno je, međutim, kako je to ćirilica ugrožena u Srbiji i entitetu RS, kad tamo aposlutnu vlast imaju Vučić i drugar mu Dodik, oni drže sve u rukama, odlučuju o svemu, pa ako je bilo šta ugroženo, samo oni mogu biti odgovorni. U Bosni se mnogi Bošnjaci naroguše čim vide ćirilična slova, ništa ćirilično neće u ruke da uzmu. A oba ova pisma pojavila su se na našem tlu jako davno, uz već iščezlu glagoljicu. Prvo bosansko pismo – bosančica, kojom su ispisani mnogi važni srednjovjekovni dokumenti i stećci, autohtono je bosansko ćirilično pismo, ali i hrvatsko. Tim pismom ispisana je čuvena Kočerinska ploča, nadgrobni spomenik starog hrvatskog velikaša Vignja Miloševića (čuj, Miloševića!) iz 1404. godine, i ta se ploča, kao spomenik nulte kategorije, čuva u crkvi u Kočanima. Zamislite : hem ćirilica, hem Milošević, a sve hrvatsko! Upravo tako, «hrvatska (arvacka) ćirilica» – to piše i u Poljičkom statutu iz 1665. godine. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizovala je čak i naučni skup na temu hrvatske ćirilice, i predložila da ovo staro hrvatsko pismo dobije u UNESCO-u status nematerijalne kulturne baštine. Ustav Hrvatske jasno navodi pravila upotrebe jezika i pisma, pa je ovakav bunt teško objasniti. Pogotovo ako se ima u vidu da je Vukovar razarala JNA, u kojoj je zvanično pismo bila – latinica.
U Ustavu Srbije oba su pisma ravnopravna, a isto tako je i u BiH. Ono što je čudno, to je prisvajanje latinice od jednih, a ćirilice od drugih, mada su oba pisma internacionalna, i raširena u cijelom svijetu. Razlozi su istorijski – latinicu je forsirala katolička, a ćirilicu pravoslavna crkva, pa je običan narod vremenom poistovijetio pismo i religiju, mada su oba pisma nastala davno prije formiranja nacionalne svijesti naroda na Balkanu. Uz to, agresivno nametanje jednog ili drugog pisma, od strane politike i crkve, doprinijelo je ovim podjelama. Primjer su događaji iz nedavne istorije. Prekomjerno forsiranje srpstva, pravoslavlja i ćirilice, dovelo je do toga da su se nacionalne tenzije prenijele i na teren koji to najmanje zaslužuje.
Ali, sve to ne može izbrisati činjenicu da su i ćirilica i latinica dio naše zajedničke kulturne istorije, pogotovo u Bosni, i da je poznavanje oba pisma velika prednost, a nikako mana. Jer, samo za primitivnu svijest bolje je znati manje nego više, i samo takva, primitivna svijest, želi zatvaranje u kulturne atare i bjekstvo od kulture, slobode i svijeta. U Titovoj Jugoslaviji svi su đaci morali učiti i jedno i drugo pismo, i to je bila velika stvar za sve generacije. U vrijeme kad cijeli svijet ruši zidove među državama, narodima i ljudima, naši bi velikaši da podignu bodljikavu žicu između svog i tuđih feuda, da njima bude lakše vladati. A nama kako bude.
U jednom starom sarkastičnom komentaru na ovu temu, poznati hrvatski pozorišni reditelj Oliver Frljić ukazuje na ono što smeta i elitama i nepismenima podjednako – zajedničke osnove oba pisma. « Ćirilica ostaje netaknuta tamo gdje je najopasnija, i gdje se tako podlo krila – u samom latiničnom pismu», kaže on. Jer, ta dva pisma imaju deset (dakle trećinu) istih slova, pa mališani koji uče pisati, ispisuju, recimo slovo A, a ne znaju da istovremeno pišu i latinicu i ćirilicu. Pa onda B, C, H, J, K, M, O, P i T. Svi dokumenti, sve knjige, svi zakoni, uključujući i Ustav, puni su tih istih slova, pa Frljić predlaže jednostavno rješenje : «Sljedeći put kad sjednete pred vaš kompjuter da napišete mejl, najprije iz tipkarnice počupajte ćirilični korov. Možda nakon toga nećete razumjeti ono što pišete, ali ćete razumjeti da ljubav prema domovini, koliko god patološke oblike poprimila, nema cijene.»
Zaista, zašto ti jezički čistunci ne izbace ova slova i iz ćirilice i iz latinice, da se konačno zna šta je čije? Mnogi Srbi su to već učinili sa slovom H, da bi se srpski jezik razlikovao od bosanskog. Oni slijede praksu Turaka, pa neće da izgovaraju taj glas, a sve manje ga i pišu. Pa smo dobili kuvara i kuvanje, promaju i proju, i još samo Hrist smeta da se taj proces dovede do kraja. I ptica koja prhne s grane.
Možda će sljedeći korak Vučićevih i Dodikovih sljedbenika biti da se ukinu i mrski brojevi. Sad su to arapski, koji se upotrebljavaju mnogo više, i rimski, koji se koriste manje. Ali, što će Srbima arapski (muslimanski, fundamentalistički!) brojevi, i što će im rimski (katolički, vatikanski!) brojevi, što ne izmisle svoje sopstvene? Pa da budu svoji na svome, sretni i zadovoljni vo vjeki vjekov.
Hrvatski domoljubi, s Milanovićem na čelu, mogli bi izbrisati ćirilicu, što mnogi javno priželjkuju, pa time izbrisati i dio sopstvene istorije, a Bošnjacima, kakvi su danas, možda ne treba nikakvo pismo, za njih će pisati, to jest diktirati, Bakir i Nermin Nikšić, a oni će nastaviti da slijede svoje lidere zatvorenih očiju, sve do konačne propasti.
Piše: Jusuf Trbić
