Nervni slon

119

Piše: Viktor Ivančić

Kada se nakon svečanosti inauguracije na Markovu trgu sa suprugom Jakovom spustila do palače Dverce, gdje je organiziran prijem i ručak za najviše uzvanike, Kolindi Grabar Kitarović još se blago ljuljalo pred očima, osjećala se kao da je ispila par čaša rizlinga, premda nije okusila ni kap alkohola.

 

Svejedno, ljubazni osmijeh joj nije silazio s lica, i dalje se srdačno rukovala sa znanima i neznanima, nastojeći ostaviti utisak dobrohotne i svima otvorene državnice, a čestitari su se nizali kao na pokretnoj traci.

 

– Divan govor, predsjednice – rekao je Rade Paić stišćući joj ruku. – Prekrasna ceremonija. Veličanstven državotvorni ambijent. Samo tako naprijed, želimo vam svako dobro.

– Meni se naročito svidjelo ono da se moramo okrenuti budućnosti – dodao je muškarac u njegovoj pratnji, Marko Cicvara, i također stisnuo desnicu tek ustoličenoj državnoj čelnici. – Krajnji je čas da prošlost ostavimo iza sebe.

– Hvala vam lijepo – graciozno se naklonila gospođa Grabar Kitarović, rastegnula usne i procijenila da će usputna konverzacija s nepoznatim uzvanicima biti sasvim na mjestu.

– Vi živite u Zagrebu? – upita.

– Ne živim – kratko odgovori Paić.

– O, znači tu ste u posjetu. A gdje živite?

– Ne živim uopće.

– A je li? – zbuni se domaćica. – Kako to?

– Vidite, gospođo predsjednice – ubaci se u razgovor Cicvara – moj kolega Rade ne živi otkad je imao čast upoznati jednoga od uzvanika s vaše inauguracije.

– I to ne bilo kakvog uzvanika, već onoga koji je dobio mjesto u počasnoj loži – doda Paić. – A potpuno je isti slučaj i s kolegom Markom. Samo što je on previše skroman da to ističe.

Gospođa Grabar Kitarović pomisli da je to posljedica uzbuđenja. A moguće i da je u svoj toj kakofoniji nešto krivo čula ili povezala. Pomno osmotri sugovornike i ne primijeti ništa neobično: lica im nisu u boji kreča, usne nisu pomodrjele, nemaju ljubičaste podočnjake veličine šake.

– Oprostite, o kojem uzvaniku pričate? – upita.

– O Merčepu, naravno – osmjehne se Cicvara. – Čuli ste za Tomislava Merčepa?

– Jesam.

– Dabome da jeste. Pa rezervirali ste mu mjesto u VIP loži. On je bio vaš počasni gost.

– I kakve veze ima Merčep s vašim… s vašim…

– Neživotom? – dovrši Paić misao uznemirene državnice.

– Vidite, gospođo predsjednice – staloženo reče Cicvara – mog kolegu Radu ustrijelili su nedugo nakon što je upoznao dotičnoga gospodina. Pripadnici takozvane Merčepove jedinice odveli su ga u podrum jedne kuće u selu Bujavici kod Pakraca, skupa s Milošem Ivoševićem, Markom Grujićem i još devet muškaraca, i lijepo ga dokrajčili metkom u glavu. Potom su cijelu kuću minirali. Ali Radi ni prije toga nije bilo baš ugodno: danima su ga tukli i mučili, nekad i tako što su mu peterožilni kabel uguravali u debelo crijevo.

– Bože…

– A s Markom je bilo malo drugačije – nadoveže se Paić. – Kolega Marko je bio direktor ‘Ribnjičarstva’ iz mjesta Ribnice. Vojnici pod komandom Tomislava Merčepa doveli su ga u Pakračku Poljanu zato jer je, da oprostite, po nacionalnosti Srbin. Tamo su ga mučili uglavnom induktorskim telefonom, i to uz pomoć čavala. Znate kako to ide: zabiju nekoliko čavala u tijelo, prikače žice, zavrte induktorski i drmaju Srbina strujom. Na koncu su ga natjerali u bijeg i pucali mu u leđa iz kalašnjikova.

– Samo daleko od toga da smo kolega Rade i ja bili jedini – nastavi Cicvara. – Leš Đure Dobrote, napunjen olovom, bačen je pored ceste negdje između Velebna i Oštarije…

– Nedjeljko Igrić ubijen je udarcima metalnom šipkom, u terenskom vozilu koje je pripadalo Policijskoj upravi Gospić…

– Marini Nuić i Aleksandru Antiću pucali su u potiljke, a zatim ih ukopali na ledini pokraj sela Janje Lipe…

– Da ne spominjemo likvidaciju obitelji Zec, kada je ustrijeljena i 12-godišnja djevojčica, čije je tijelo bačeno na smetlište…

– Zašto mi govorite takve gadosti?! – krikne punim plućima predsjednica Republike Hrvatske, bijesno dignuvši stisnute šake u zrak i istodobno udarajući štiklom plave cipele o parket. – I to baš danas! Kako vas nije sram?! Kako ste uopće dospjeli ovdje?!

– Što ti je, zlato? – šapnu gospodin Jakov Kitarović supruzi na uho, čvrsto je uhvativši za nadlakticu.

– Što mi je?

– Razgovaraš sama sa sobom. Kao da pričaš s duhovima.

– Tu su sad bila neka dvojica i svašta su mi…

– Prilično je to nezgodno u ovakvoj situaciji – pogladi je suprug očinski po leđima. – Gosti te gledaju dosta čudno. Daj se smiri, molim te.

– Ne znam što mi se događa, zlato. Valjda je to od stresa.

– Tko nije probao induktorski, ne zna što je stres – dobaci Marko Cicvara.

– Umukni! – izdere se u prazno gospođa Grabar Kitarović.

Pet minuta kasnije ležala je na kauču u pokrajnjoj sobi s mokrom maramicom raširenom preko čela. Ubrzo se pojavio i liječnik, izmjerio joj tlak i nagovorio je da s čašom vode proguta jednu roza tabletu. Suprug Jakov zabrinuto je vrtio glavom dok je, tresući bradom, prepričavala halucinaciju iz banket-sale u prizemlju palače Dverce.

– Koliko sam ja razumio – reče liječnik – ta dvojica su htjela reći da je Tomislav Merčep ratni zločinac koji se sa svojom uniformiranom hordom bavio ‘rješavanjem srpskog pitanja’.

– Ne znam, valjda… – promumlja ošamućena predsjednica.

– I da ste vi tome Merčepu, neosuđenom ratnom zločincu, rezervirali mjesto u počasnoj loži na vašoj inauguraciji.

– Mislite da nisam trebala?

– Naprotiv – umiri je doktor. – Kao predsjednica države Merčepa niste mogli izbjeći. Vladari se smjenjuju, a Merčep je konstanta. U VIP loži, doduše, bilo je svakojakog ološa, od pretvorbenih kriminalaca do dilera kokaina, ali Merčep je ipak nešto ekstra. On nema ni jednu drugu životnu referencu osim što je u ratu organizirao odvođenja, mučenja i ubijanja srpskih civila. Da li je možda Tomislav Merčep vama po ičemu drugom poznat?

– Pa ne znam, nije…

– Eto vidite. Ne može, dakle, svečanost utvrđivanja državnosti proći bez figure s takvim simboličkim nabojem. Bilo bi malo neumjesno.

– Kako to mislite?

– Problematika hrvatske državnosti i problematika ratnih zločina neraskidivo su povezane. Ne može ih se konzumirati jednu bez druge. Na vašoj inauguraciji je to jasno stavljeno do znanja.

– Govorite dosta neobično za jednog liječnika…

– Jeste – složi se suprug Jakov. – Zvučite kao lik iz novinske kolumne.

– Gledajte – staloženo reče doktor – da je Merčep one grozote poduzimao samo u svoje ime, država bi ga kroz ovih skoro četvrt stoljeća valjda osudila i pospremila u zatvor. A budući da nije, gdje će s njim nego u počasnu ložu? Logična gesta uzajamnog poštovanja između odgovarajuće sorte ratnika i odgovarajućeg tipa države, to jest između kilera i grobara.

– Doktore – nestrpljivo ga prekine suprug Jakov. – Što se mojoj ženi maloprije dogodilo?

– Ništa strašno – umiri ga liječnik. – Blagi psihički poremećaj kao reakcija na moralno nepodnošljivu situaciju. Početnička duševna kontuzija, može se reći. To se događa samo prvih dana, dok moralno nepodnošljive situacije ne postanu državnička rutina. Neki liječnici to zovu ‘nervni slon u staklarskoj radnji’.

– Postoji li za to kakva terapija? – zavapi predsjednica.

– Uzimajte ove roza pilule neko vrijeme, po dvije dnevno. Ali važnije od toga je da budete optimistični i mislite pozitivno. Kao što ste rekli u svome govoru, treba ostaviti prošlost iza sebe i ‘okrenuti se budućnosti’. Bit će sve u redu, gospođo Grobar Kitarović.

– Grabar Kitarović.

– Dobro, svejedno…

 

(buka.ba)