Nešto nalik državi

84

Piše: Gojko Berić

Iako sve manje građana gleda TV Dnevnik, jer informacije sa domaće političke scene gotovo nikoga više ne interesuju, ipak bih kao kolumnista bio zakinut da 2. juna uveče nisam sjedio ispred uključenog televizora. Te večeri sam dakle čuo sljedeću poruku koju je građanima Bosne i Hercegovine uputio Lars-Gunnar Wigemark, od nedavno najovlašteniji čovjek Evropske unije u našoj zemlji: “Iz perspektive EU, vi ste sada postali normalna zemlja”. Švedski diplomata je tim riječima nazdravio stupanju na snagu sedam godina ranije potpisanog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Prosječan TV gledalac vjerovatno nije ni stigao da shvati o čemu se tu radi, a i da jeste, ostao bi potpuno ravnodušan prema tom senzacionalnom otkriću, kao što bi mu bilo svejedno i da je gospodin Wigemark rekao: “Iz perspektive EU, vi ste bili i ostali nenormalna zemlja”. Prema slobodnoj interpretaciji Wigemarkove poruke, moglo bi se zaključiti da su građani BiH prethodne večeri zaspali u jednoj, a tog istorijskog 2. juna probudili se u posve drugačijoj državi. Iskreno govoreći, odavno nisam čuo ništa nebuloznije. Jer, upravo iz perspektive Evropske unije i njenih standarda, mi smo najnenormalnija, zapravo najgora zemlja u Evropi. Kakav je to čarobni štapić kojim nas je pomenuti gospodin preko noći preveo iz stanja višegodišnje nenormalnosti u stanje normalnosti? Iako Wigemarkovu bezveznu izjavu ni na koji način nije moguće shvatiti, osim kao neozbiljan pokušaj retoričke hipnoze četiri miliona ljudi, ona nije imala nikakvog odjeka u ovdašnjim medijima.

Samo desetak dana ranije, Bosna i Hercegovina je preuzela predsjedavanje Vijećem Evrope. Događaj je označen kao jedan od najvažnijih u skorijoj istoriji naše zemlje, koja je ovim, kako se ističe, dobila šansu da se pokaže kao kredibilan partner na međunarodnoj sceni. Preuzeli smo i neke obaveze i, što se toga tiče, ozbiljna smo i odgovorna zemlja, tvrde neki politički korifeji, protagonisti njenog višegodišnjeg propadanja i međunarodne blamaže. Nejasno je šta mi to Evropi možemo ponuditi. Demokratije nemamo, ljudska prava kršimo gdje god stignemo, vladavinu prava u praksi opstruiraju sve političke garniture. Ništa na čemu počiva Vijeće Evrope ovdje naprosto ne postoji. Situacija me asocira na jedan grafit: “Demokratije nemamo, uzmite nešto sa roštilja”.

Ne tako davno, umalo nismo izbačeni iz tog istog Vijeća Evrope, jer je vlast godinama odbijala da provede sudsku presudu Sejdić-Finci. Ali i to nam je oprošteno i sada smo dobili počasno mjesto u instituciji koja okuplja 47 zemalja sa 820 miliona stanovnika. Kao osvjedočeno loše polaznike evropske škole demokratije, valja nas što je moguće više ohrabriti. Otuda i takva pretjerivanja koja su mnogo bliže parodiji nego stvarnosti. Najdalje je u tome pogledu otišla Anne Brasseur, predsjedavajuća Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope. Došavši u Sarajevo, ova Luksemburžanka je smjelo izjavila kako se od Bosne i Hercegovine, kad je riječ “o suživotu koji ovdje vlada, puno može naučiti” i kako sada naša zemlja ne slijedi Evropu, već “vodi Evropu”. Bilo kako bilo, čeka nas šest mjeseci “evropskog duha” i evropske slave, ali kako stvari trenutno stoje ovdje, kod kuće, daj bože da država makar mogne redovno platiti članarinu. Evropski duh ne stanuje ovdje, osim u tragovima onog što nacionalizam i topovi nisu mogli uništiti. Nekada je ova zemlja bila njegovo prebivalište, ali ona to više nije. Što se tiče države, servisa koji radi za građane, ona ni to nije. Istina, papa Franjo je svojom posjetom Sarajevu iznudio nesvakidašnju sliku ove zemlje, sliku koja bi mogla biti slika nade. Više od toga nije mogao, ali je nekima i to bilo dovoljno da povjeruju da smo mi ono što je tog 6. juna pružao prizor na stadionu Koševo i da je taj dan u svojoj besprijekornoj ukupnosti bio dokaz da imamo državu.

Ushićen tim prizorom, kardinal Puljić je, sav radostan, rekao: “Pa, ko ne bi volio ovu domovinu”. Bila je to poruka Hrvatima, u prvom redu mladima, koji ozbiljno razmišljaju o odlasku iz Bosne i Hercegovine. Zemlja je lijepa, to svi znamo, još samo da postane država. Ali, država je već tu, imamo je, uvjerava nas Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH: “Tokom posjete Svetog Oca na svakom koraku se osjećalo da imamo nešto što liči na državu. Dokazali smo da, kada želimo i kada uložimo zajedničke napore i snage, možemo napraviti čuda”. Hajde da mu i povjerujemo, ali ja bih tu dodao i jednu malu ličnu pakost: Države bi moglo biti svugdje tamo gdje se Milorad Dodik ne pita hoće li je biti ili neće. Međutim, Dodik nije kriv što države nama ni u Sarajevu, ni u Mostaru, niti bilo gdje u Federaciji. Države ima kad u Sarajevu treba prostrijeti crveni tepih i postrojiti počasnu četu u čast dolaska nekog visokog gosta, ali je nema kad treba hapsiti glavne krivce za ekonomsko i socijalno beznađe u koje je zemlja dospjela, bez obzira da li se radilo o tajkunima, premijeru ili o partijskom šefu. Nema je ni kad je dužna suprotstaviti se podivljalom uličnom nasilju koje je pretvorilo Sarajevo u Divlji zapad, a ima je kad visoke funkcionere treba danonoćno čuvati od njenih građana. Nema sumnje, papina posjeta Sarajevu protekla je u savršenom redu. Svi koji su u njenoj organizaciji učestvovali, dio su velikog podviga, od volontera do policajaca. Čak je i BHRT, medijski div na staklenim nogama, uveliko nadmašila sebe.

Ali, to ne može biti razlog da se nekritički veliča država koja je u svijetu obilježena kao zemlja koja se održava zahvaljujući međunarodnoj zajednici. Zemlja u kojoj vlada podmukla etnička i vjerska mržnja, u kojoj ni dva etnički različita lovačka društva ne mogu da se ujedine, i u kojoj banalna činjenica da su muslimani sahranili svog komšiju Srbina, koji je živio sam među njima, postaje novinska vijest. Ili, obratite pažnju, u kojoj jedan Bošnjak, Mostarac, postaje “heroj dana”, jer se usudio da na nogometnoj utakmici u Širokom Brijegu ustane za vrijeme intoniranja himne BiH, dok je čitav stadion zviždao i galamio. Dan ili dva nakon papinog odlaska iz Sarajeva, sa TV ekrana ponovo su nas gledali ozlojeđeni radnici bez posla i isplaćenih zarada, prevareni poljoprivrednici, poniženi penzioneri, razočarani studenti… Svima njima je zajedničko jedno – nezadovoljstvo državom u kojoj žive.

 

(oslobodjenje.ba)