Nevažno je zvati se Džanan

83

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Gleda Mujo na televiziji dramatični finiš finalne utakmice Evropskog kadetskog prvenstva u košarci, Litvanci pritisnuli i dvije minute prije kraja došli na samo dva razlike, Baho Topalbećirević urla, stenje, kuka i jauče, ali već je Bosna u napadu, Džanan Musa iz Bihaća s parkirališta pogodio tri poena – mislim, baš iz Bihaća pogodio tricu, tamo sa Škafinog parkirališta na Kamenici – još je samo minuta pedeset sedam do kraja, minuta pedeset šest, drama je na vrhuncu, kad u sobu uletio mali i dere se: „Babo, babo, brzo dođi, amidžu udario šleper!”

„Dobro, hajde ti”, odgovorio mu Mujo ne skidajući pogled s televizora, „siđi dole i počni da plačeš, eto babe odmah!”

Tako je bilo ove nedjelje, stao je te večeri život u cijeloj Bosni i Hercegovini, i da je kome stvarno, zapravo stao život, da ga je na ulici pregazio šleper, ne bi ga nitko dirao do kraja historijskog finala u Kaunasu. Ma taman da je netko, štajaznam, strpao u džep sve poljoprivredne poticaje u državi, ne bi ga tužilaštvo diralo dok ne završi utakmica.

Fenomen se zove sreća u nesreći: nema, naime, mnogo ljudi razloga za sreću što su se rodili u nesretnoj Bosni i Hercegovini, ima ih u svemu točno dvanaest i jedva da su navršili šesnaest godina. Da su se, eto, Musa, Sikiraš, Čampara i drugovi rodili u Londonu ili Rimu, da su Španjolci ili, daleko bilo, Francuzi, ne bi za njihov uspjeh znala ni šira familija. Eno baš mladi Francuzi prošle godine, na Evropskom prvenstvu za kadete u Rigi, nakon osam uzastopnih pobjeda u finalu su razbili domaću Latviju s dvadeset pet razlike, a njihov uspjeh nije zabilježila ni domaća sportska štampa: na aerodromu Charles de Gaulle dočekala ih samo pasoška kontrola i zabrinuti roditelji, malo i ljuti što su gelipteri, jebala ih košarka, ostali sve do finala, dok ih u septembru čeka popravni iz matematike. S druge strane, povratak mladih reprezentativaca Bosne i Hercegovine izravno je prenosila državna televizija, a na dočeku u Sarajevu okupilo se pedeset hiljada ljudi: kad se mali Francuz Killian Tillie, recimo, lani vratio iz Rige kao najbolji igrač turnira, kod kuće u Parizu dobio je podgrijanu večeru, a MVP prvenstva u Kaunasu Džanan Musa na povratku u Bihać od opštine dobio stan.

Riječ je, naravno, o tome da je Bosna i Hercegovina prostor nesreće, najveći europski rezervat jada i čemera: činjenica da prije europskog prvenstva za košarkaše do šesnaest godina BiH nikad nije bila prvak ničega ni u čemu, osim u natjecanjima invalida, točna je tužna mjera nesreće te trajno poslijeratne zemlje. Vijest koja bi drugdje izašla samo na teletekstu lokalne kladionice ovdje je stoga nacionalni breaking-news. Finale protiv Litvanije bio je tako najgledaniji program na nekoj bosanskohercegovačkoj televiziji još otkako je ono lijepa Iffet u posljednjoj epizodi greškom umjesto Halila ubila Džemila.

Desetak utakmica bosanskohercegovačkih srednjoškolaca ionako su se pratile poput kakve turske ili meksičke telenovele. I jednako kao na kraju takve neke televizijske sapunice, šokirana je nacija – dobro, nacije, to sam zapravo i htio reći – u posljednjoj epizodi otkrila da je najboljem kadetu Europe Džananu Musi otac Bošnjak, drugom članu idealne petorke prvenstva Njegošu Sikirašu Srbin, a selektoru Bosne i Hercegovine Josipu Pandži, recimo – Hrvat.

Ispala je ta stvar važnija od same titule – odnosno, preciznije, ispala je zbog toga važnija ta titula – i to, paradoksalno, upravo zbog svoje apsolutne nevažnosti. Kadetska košarkaška reprezentacija nije, naime, ni parlamentarna skupština, ni Predsjedništvo BiH, ni upravni odbor Elektrodistribucije, ne sastavlja se ni po nacionalnom ni po partijskom ključu, ne bira se centar među Bošnjacima, krilo među Srbima, krilni centar među Hrvatima, a bek iz redova Ostalih, niti se selektor bira iz SDA, pomoćnik iz HDZ-a, a direktor iz SNSD-a, već – znam, malo je to nerazumljiv i kompliciran koncept – najbolji selektor bira najboljeg beka, krilo i centra, posve i apsolutno nevažno tko je kome koga ubio i je li to bilo greškom.

Nije prvi put da je ta stvar tako važno nevažna. Svijet se već divio šarenoj Zidaneovoj Francuskoj koja je, sastavljena od Armenaca, Alžiraca, Baska, Ganaca, Senegalaca i pirata s Kariba, izgledala kao reklama za Benetton, ili sjajnoj Löwovoj Njemačkoj sa svim onim Turcima, Tunižanima, Albancima, Poljacima i crncima – zbog koje bi se Hitler do danas vrtio u grbu, samo da ga ima – ali za francusku ili njemačku priču činjenica da je Zidane Alžirac, a Özil Turčin bila je upravo kolosalno važna, točno toliko važna koliko je za bosanskohercegovačku priču upravo veličanstveno nevažno što je po nacionalnosti Čampara, što Mutić, i odakle je Čerkezović.

Nisu, naime, ni Zidaneova ni Özilova multi-kulti reprezentacija birane po nacionalnom ključu, ali su funkcionirale kao simboli integracije stranaca u francusko ili njemačko društvo, divne pobjede različitosti, dok Musa, Sikiraš ili selektor Pandža niti su u Bosni i Hercegovini stranci, niti su, jebiga, različiti. Zato je tako važno znati da su tako nerazličiti sasvim slučajno – valjda greškom, istom onom kojom je Iffet ubila Džemila – zapravo Bošnjaci, Srbi i Hrvati: zato da, gledajući kako Musa zabija tricu sa Škafinog parkirališta, shvatite kako je to prekrasno nevažno.

Barem ukoliko vam ambicija nije biti zastupnik u skupštini kantona ili član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nego – štajaznam – prvak Europe.

Kako bi to rekli Musa, Sikiraš, Mutić i ostali s postolja u Kaunasu: siđite vi dole i počnite da plačete, eto nas odmah.

 

(oslobodjenje.ba)