Ni kap mora neprijatelju

82

Piše: Josip Vričko

U rano proljeće ove godine Bosnu i Hercegovinu je pohodila Kolinda Grabar – Kitarović – i to limuzinom, naglašavajući tako, po osobnom priznanju, koliko su Zagreb i Sarajevo, pa onda, dakle, i dvije zemlje blizu.

A budući joj je to bila prva inozemna posjeta po inauguraciji, simbolika je bila dvostruka. Usto, prva hrvatska predsjednica je izrecitirala, sad već, glasovitu prvu kiticu, a i refren, iz omiljene pjesmice svih, osobito susjednih, ino-dužnosnika kako će apsolutno poštovati suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost naše zemlje. Što, u biti, ma koliko (već) zvučalo kao fraza, i nije bilo loše, jer je malo prije toga lider hrvatske oporbe Tomislav Karamarko uputio pismo Hrvatskom narodnom saboru u kojem je kazao kako Bosna mora federirati – što je, inače, bio predizborni moto HDZ-a BiH.

Karamarkovo pismo je na Čovićevu adresu stiglo 28. veljače, 24 sata uoči obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, pa je jasno kako je više vodio računa o sestrinskoj stranci nego o političkom itinereru (nekadašnje) hadezeovske predsjedničke pretendentice. No, Grabar – Kitarović, koju su u međuvremenu Majke Srebrenice inaugurirale (i) u kraljicu Balkana, svojom je političkom vještinom, ali i prirodnim šarmom uspjela anulirati udar Crnog Marka, koji je, uvijek budni, Željko Komšić spremno nazvao: ostvarivanjem ratnih ciljeva drugim sredstvima. I, tradicionalno, kad je riječ o verbalnoj agresiji na suverenu i nedjeljivu, očistio kalašnjikov!

Nakon Kolindine sondaže, aktualne su, ipak, postale i riječi Ive Josipovića, koji je svojevremeno, također, Sarajevo izabrao kao svoju prvu ino-destinaciju. Taj je bivši hrvatski predsjednik, naime, prisegnuo pred našim državnim vrhom da će poštovati saborsku deklaraciju u kojoj jasno piše kako otvorena bilateralna pitanja Hrvatska neće zlorabiti u pregovaračkom procesu svojih susjeda sa Europskom unijom.

Ali, iz tih lijepih sjećanja prenuo nas je ovih dana Zoran Milanović, koji je – još dok nije dokraja otkrio slovenski podli plan glede Piranskog zaljeva – o Pelješkom mostu govorio kao o gotovoj stvari. A o BiH s indignacijom. Kao, nema – već tri godine! – “tamo” s kim razgovarati. Nije se službeni Zagreb primirio čak ni kada je naš ministar Slavko Matanović podsjetio pelješke neimare kako su zaboravili imenovati svoga člana u zajednički tim za primjenu UN-ove konvencije o pravu mora i razgraničenja na moru.

Dapače! Hrvatski ministar mora, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić je uzvratio kako Hrvatska ovim, sad već, mitskim mostom “povezuje svoj teritorij sa svojom teritorijem”, pa, s visine, kao da je već iznad spornog Neumskog zaljeva, tvrdi kako nema niti govora o potrebi primjene UN-ovih dokumenata.

“Ako nas BiH nastavi ucjenjivati”, ispalio je ministar (hrvatskog) mora, “u EU će ući preko Drine i  Srbije!”. I ne samo to, ukoliko Sarajevo ne bude kooperativno, zaprijetio je, neće se graditi mostovi preko Save kod Svilaja i Stare Gradiške. Što u Sarajevu nije naišlo na bogzna kakvu reakciju, jer posljednjih dana ionako ne znamo ni kud ćemo ni što ćemo, pa nas ovaj Hajdaš Dončićev europski putokaz nije naročito dojmio. A, znakovito, šuti i Beograd… Ali, nakon nedavne beogradske razmjene nježnosti Vučić – Izetbegović, u mogućnost da se preko Drine dokopamo Europe, uopće ne treba sumnjati –  čim Vučić proprti svoj put…

(Mada, kad smo već kod Pelješkog mosta, mislim da bi hrvatski ministri, a osobito premijer, trebali biti oprezni kada tako, s europskih visina, gledaju na balkanski komšiluk; Jer, Ivo Sanader je dvaput otvarao početak radova na Pelješcu ćupriji – kazao bi akademik Davorin Rudolf – pa su na kraju njega zatvorili. I Sanadera i ćupriju).

Vratimo se, dakle, aktualnom Pirangateu, jer je, zapravo, vrlo indikativan. Vrlo, naime, zlosutno, osobito nakon slučaja Hajdaš Dončić, sugerira kako bi se, usprkos zaklinjanja u bilateralu, Hrvatska mogla ponašati prema BiH na njezinu europskom putu. A prošli je dramatični tjedan i usvajanje Reformske agende, koliko-toliko, podgrijao naše europske ambicije. Čim je Hrvatska istupila iz Međunarodne arbitraže, bivši je šef slovenske diplomacije Ivo Vajgl prizvao, odnosno parafrazirao Broza: “Ja ne priznajem ovaj sud”. Ubrzo (mu) je stigao odgovor, i to tako što su hrvatski mediji vrlo rado citirali stanovitu slovensku pravnu stručnjakinju koja je kazala kako se Hrvatska ne može povući iz arbitraže jer je “arbitražni sporazum već dijelom konzumiran činjenicom da je Slovenija odblokirala pristupanje Hrvatske Europskoj uniji.

Slijedom čega je postavljeno pitanje: Treba li Hrvatsku sada, kada je odustala od arbitraže, izbaciti iz Unije?! Jasno, riječ je samo o retorici, ali i prilici da se podsjeti na vrijeme kada je Ljubljana, u doba Vlade Boruta Pahora (aktualnog predsjednika), ucjenjivala Zagreb; Primjerice, do srpnja 2009. Slovenija je Hrvatskoj blokirala čak 13 poglavlja u pristupnim pregovorima zbog otvorenih graničnih pitanja, nakon čega je, uz posredovanje SAD-a, i dogovoren arbitražni postupak. A Pahorovu vladu u Hrvatskoj pamte i po nakani da raspiše referendum o ulasku Hrvatske u NATO?! Pa je (opet) intervenirao Washington…

Amerika je, kad smo već kod Nje, intervenirala i u slučaju Sutorina. Istina, ova je priča sretno okončana, ali je kongresmen Michael Turner, u najkritičnijem trenutku kada čak nije bilo ni obostranog imenovanja veleposlanika Sarajeva i Podgorice, pisao Izetbegoviću da disciplinira one lokalne kartografe koji su u ovom slučaju pokazali višak domoljublja i ambiciju za mirnodopskim zlatnim ljiljanom. Istina, crnogorska je strana držala kako bi, zapravo, prvo trebalo disciplinirati primatelja ovoga američkog pisma. No, sada kada smo sa Crnogorcima gotovo obnovili bratstvo-jedinstvo, ne treba se na to vraćati.

Osim kao upozorenje da o ozbiljnim i otvorenim graničnim pitanjima treba razgovarati na razini stručnjaka i doista ih pokušati riješiti na bilateralnoj razini. Protokolarne, kao po pravilu, patetične izjave su vjerojatno nužne, ali one u konkretnom političkom životu nemaju osobita značaja. Bosni i Hercegovini se u pregovorima o granici, ne samo morskoj, sa Hrvatskom ne smije dogoditi slučaj Sutorina. Naime, ako je upitna jedna točka međunarodno priznatih granica, onda mogu biti upitne sve. Zato, kad je već (i) ovdje spomenut Tito, parafrazirajmo ga još jedanput: Avnojevskih – ili, svejedno – Brozovih granica treba se držati kao pijan plota.

Zna to i ovih dana prilično nervozna Hrvatska, koju, usred verbalnog rata, u Ljubljani krste “malom, iskompleksiranom balkanskom zemljom – histeričnom i iracionalnom”. U odnosu prema BiH; Zagreb bi trebao demantirati ovu (histeričnu) slovensku definiciju prvih susjeda. U protivnom, Milanovićeva nedavna dijagnoza kako je sigurnosna situacija u regiji nezdravo bezopasna, bit će samo 50 posto točna.

Jer, kad krenu balkanalije, počinju razne balkanske bolesti. Koje se u pravilu teško liječe. Uostalom, zar (sve) ovdje rečeno ne govori kako smo još, blago rečeno, rekonvalescenti.

 

(oslobodjenje.ba)