Njihovi ekstremisti i naše budale

Ni ovogodišnji osmi august nije prošao bez podsjećanja na rođendan Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine nakon ukidanja jednostranačkog sistema, odnosno osnivača i prvog predsjednika Stranke demokratske akcije. Dio javnosti već decenijama Izetbegovića pokušava da predstavi kao svjetski relevantnog mislioca, ali to je, naravno, jalova rabota. Ipak, čak i oni koji spram Izetbegovića nikad nisu gajili bilo kakve političke simpatije, morali bi mu priznati određenu mjeru verbalne vještine. Ta se vještina najbolje dade ilustrovati činjenicom da se neke Izetbegovićeve fraze, sintagme i dosjetke pamte i godinama nakon što su prvi put izrečene. Jedna takva je ona nezaboravna Izetbegovićeva procjena o tome ko je ubio Jozu Leutara; rekao je tada Izetbegović da su zlosrećnog zamjenika ministra unutrašnjih poslova u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ubili “ili njihovi (hrvatski) ekstremisti ili naše (bošnjačke) budale”.

Samo tri dana uoči Izetbegovićevog rođendana, u gornjovakufskom naselju Krupa desio se incident, odnosno nemio događaj koga su, činilo se, organizovali i proveli hrvatski ekstremisti. Naime, na stambenim objektima i automobilima povratničkih bošnjačkih porodica pojavili su se uvredljivi grafiti. Iako je taj dan u Hrvatskoj bio u znaku obilježavanja godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, dok se u Srbiji komemorirao egzodus krajiških Srba, a u Bosni i Hercegovini je napokon potpisan sporazum o principima za formiranje novog Vijeća ministara, gornjovakufski slučaj je izazvao veliku javnu i medijsku pažnju. Političari, intelektualci, kolumnisti, moralisti svih fela su se nadigli da elokventno i gorljivo osude nedopustivi govor mržnje. Kad je o počiniocima riječ, praktično niko nije imao ni truni sumnje. Oni što imaju izuzetno diplomatski vokabular govorili su o hrvatskim ekstremistima, a ogromna većina si nije dopustila da im njihovo pravedništvo bude prigušeno upotrebom eufemizama pa su jednostavno govorili o – ustašama. I onda se za samo koji dan desio antiklimaks: “Policijski službenici MUP-a SBK-a su u saradnji s policijskim službenicima Federalne uprave policije (FUP) radeći na otkrivanju izvršilaca prijavljenog krivičnog djela izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti došli do saznanja da je riječ o lažnom prijavljivanju u vezi s navedenim krivičnim djelom”. Ispostavilo se da je Adis Pokvić iz Gornjeg Vakufa ispisao uvredljive grafite koji veličaju genocid u Srebrenici te brojne druge prijeteće poruke na automobilima i na kući svoje porodice; i ne samo to nego je i u medijskim istupima fingirao uznemirenost žrtve.

Nakon što je incident koji je uznemirio javnost uspješno razriješen, načelnik Opštine Gornji Vakuf, inače kadar Stranke demokratske akcije, dao je izjavu koja se savršeno naslanja na famoznu teoriju Alije Izetbegovića o njihovim ekstremistima i našim budalama. Rekao je, naime: “Policija je uradila svoj dio posla. Bitno je da su tokom istrage građani, institucije i vjerske zajednice sprečavali govor mržnje, smirivali tenzije i dostojanstveno ispratili ovaj incident (…) To su pojedinačni slučajevi. Što kažu, budala i krivih drva nikad neće nestati”. Na ovakav stav je izuzetno argumentovano reagovao Benjamin Butković napisavši u svom komentaru između ostalog: “A Adis nije budala. Tretirati ga tako, znači osloboditi ga odgovornosti za ono što je uradio. A napravio je veliko zlo. Komšije Hrvate je natjerao da se osjećaju krivima i osuđuju incident u kojem nisu sudjelovali, utjerao je strah u kosti svojim komšijama Bošnjacima koji se još nisu oslobodili frustracija iz prošlog rata, svojim potezom prosuo je otrov među ljude na društvenim mrežama koji su, brže-bolje, potrčali da o onome o čemu ništa ne znaju iznesu svoje mišljenje, osude, upozore na mogućnosti novih zločina. Uznemirio je tridesetak osoba koje su, ni krive ni dužne, saslušavane u procesu istrage počinjenog krivičnog djela, a bez potrebe uposlio i pripadnike federalnog i MUP-a Srednjobosanskog kantona, jer su se bavili njegovim bedastoćama, umjesto da rade druge policijske poslove. Uvrijedio je Adis žrtve genocida i sve žrtve proteklog rata najavljujući, ničim izazvan, nove zločine i pokolje”.

Ima tu, međutim, još jedna stvar koja je mnogo važnija od slučaja Adisa Pokvića koji će za nekoliko mjeseci ili najviše godinu biti tek uspomena na skoro trivijalnu vijest iz vremena dugog toplog ljeta. Ideja po kojoj je svaki Bošnjak za koga se pokaže da je kriv za neko nepočinstvo tek “budala” sastavni je dio dominantnog bošnjačkog političkog narativa, prema kojem je cijela historija Bošnjaka tek neprekinuti niz genocida u kojima dobri Bošnjaci ni krivi ni dužni stradavaju, a da nikog nisu ni krivo pogledali. Mali broj onih za koje se nedvojbeno dokaže da su počinili neki zločin jednostavno se proglase – “budalama”. Tako su, recimo, nedavno u jednom publicističkom zapisu oni među Bošnjacima koji su podržali NDH proglašeni – “maloumnicima”. Čak i ako nekog “svog” moraju da osude, Bošnjaci će se zadržati na tome da njegove grijehove proglase posljedicom manjka inteligencije, a nipošto – manjka morala. Tako to ide, Zemlja se okreće oko sebe i oko Sunca, a u Bosni i Hercegovini se ponavlja i ponavlja vječita tužna priča o njihovim ekstremistima i našim budalama.