Novi eskadroni Riste Đoge

3

Piše: Dragan Bursać

Četvrt vijeka je Radio-televizije Republike Srpske, koja nacionalnim naočalama boji u ruske boje našu realnost i koja sve jednako živi svoj osnivački narativ ratnohuškačkog jednoumlja iz 1992. godine.

Kada bi Risto Đogo, srpski nacionalista i performer, a u slobodno vrijeme i novinar Srpske televizije, a današnje Radio-televizije Republike Srpske, ustao iz groba i iznad Drine pogledao ovaj segment javnog bh. servisa bio bi ponosan. Naime, RTRS danas slavi 25 godina rada. Baštine se tu svarkovrsna imena i nomene, svakovsrni ljudi i tehnikalije. U ovom, četvrt vijeka starom servisu, prodefilovalo je, kako to žargonlije kažu, mnogo štošta. Ali, jedno je ostalo uvije isto.

To mnogo štošta može se svesti pod zajednički imenitelj – podaništvo. Ko se nije spreman prikloniti i pokloniti ovoj maksimi, otišao je ili nije ni dolazio na RTRS. A, RTRS sve jednako podanički i sužanjski, jede mrvice ispod stola svojih vojvoda. Prve vojvode su od informativnog blata i neočetničke idologije pravljene. Prve vojvode u liku Jovana Raškovića, a dockan Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Nikole Koljevića i Biljane Plavšić, bile su i prve vedete, i prve zvijezde ove TV kuće.

Trebalo je narodu objasniti kako to da su Srbi koji drže preko 70 odsto teritorije ugroženi i kako to da su stalno u nekom okruženju. Kad smo kod okruženja, trebalo je opet narod, ali onda i svijet, ubijediti kako to, majka mu stara, da srpska vojska u ovom ili onom obliku drži pod opsadom Tuzlu, Zenicu, Goražde i druge gradove, a pod potpunom izolacijom Sarajevo i Bihać. Morala je ta informativno-oružana sila, nastala u lošem braku bivših loših kulturno-političkih radnika i JNA oficira za moral, predstaviti srpske trupe u dobrom svjetlu.

U svjetlu nekakvih pansrpskih heroja i oslobodilaca. I tako je počelo njeno kotrljanje. Svaki masakr – od Tuzlanske kapije do Markala – predstavljen je u morbidno-informativnom piru kao samobombardovanje. Svako masovno protjerivanje nesrpskog stanovništva iz većih gradova pod vlašću bosanskih Srba prikazano je kao “humano preseljenje”, mada tako li što ne postoji. Svako zvjerstvo, zločin i genocid nad nesrbima nikada nije, zapravo, niti stavljen pred lice javnosti, niti sud povijesti, već je, kao takav, pravdan Drugim svjetskim ratom, ratnim nedaćama, “nesrećnim sukobom”, okolnostima i sličnim sramotnim izgovorima.

Poricanje genocida

I dan-danas, četvrt vijeka od osnivanja ove medijske kuće, srebrenički genocid za nju ne postoji. Radi se samo o “nesrećnom zločinu”, koji su, pogađate, Bošnjaci “prenaduvali”.

I danas, četvrt vijeka poslije, narativ je identičan. Narečeni zlosrećni egzibicionista Đogo podosta bi mogao naučiti od “novinara” i “urednika” ovog javnog servisa. Mogao bi, na priliku, da se zadivi nivoom poltronstva prema velikom vođi. Đogo niti u snu nije imao toliko simpatije, idolopoklonstva i pristrasnosti prema Karadžiću koliko pregaoci RTRS-a, dvije decenije dockan, prema Miloradu Dodiku. A, ne! Ovo danas je javni servis Milorada Dodika. Namjesto Karadžića, Mladića i paljanske klike na zlatnom tenku Sfora, ujahao je u informativnu rupu Dodik i od tada ne pušta dizgine svog medijskog konja. Ono što je isto, to je to prokleto podaništvo. To su te navijek iste glave, koje imaju hrabrosti da se zovu novinarima, koje su klimale na svaki mig paljanskih hohštaplera, e da bi se srećno udomile kod laktaškog urednika za sve i svašta.

Ta, sjetiće se oni samo malo boljeg pamćenja kako je nekadašnji direktor RTRS-a Dragan Davidović, poznat po javnoj izvedbi Sprem’te se sprem’te četnici, izvršio posljednje čišćenje ove medijske kuće od trunki zdravog razuma prije decenije, a onda ostavio tako lobotomiziran i do kraja ruiniran servis na milost Dodikovoj klici. Davidović? Šta sa njim? On je nagrađen direktorskim mjestom u Sekretarijatu za vjere RS-a.

Nego, ko je kriv za ovo medijsko zlodjelo koje se naziva javnim servisom?

Krvi smo svi mi!

Svi mi! Svi mi koji ćutimo četvrt vijeka. Svi mi koji smo onomad dopustili da na Karadžićev umobolni mig uposlenici ove kuće preko noći počnu govoriti ekavski u etar. Svi mi koji smo dopustili da je normalno prije riječi “genocid” i “zločin” staviti prefiks “takozvani”. Svi mi koji mjesečno plaćamo osam konvertibilnih maraka (četiri eura) da nam neko vrijeđa inteligenciju i da za naše novce pravi televizijsku i radio reklamu Dodiku. Krivi smo svi mi koji dopuštamo da se, u eri besparice, gdje upravo zaposleni na RTRS-u navikli na budžetske pare, potiho ukazuju na istu. Dakle, krivi smo što dopuštamo da se obilježi 25 godina nekakvim preskupim muzičkim sletom, sve za naše novce. Krivi smo što pristajemo da nas neko obmanjuje ratnim lažima, da fabrikuje istoriju, da mijenja sadašnjost i projektuje neku samodovoljnu pansrpsku budućnost. Krivi smo mi koji gledamo na tom RTRS-u kojekave bjelosvjetske prevarante i nadriznalce, kako za naše pare nešto dumaju, analiziraju i k’o biva pabirče, a sve to snishodljivo se ulizujući jedinom vlasniku RTRS-a – Dodiku.

I, na koncu, krivi su uposlenici. Svi oni koji su barem odlaskom mogli pokazati da ne žele prevaru namjesto novinarstva. A nisu! Krivi su svi oni “dobri i pošteni” koji ne bi da talasaju. Krivi su svi oni koje pravdamo, tvrdeći kako odgovorno i dobro rade svoj posao, ali eto, bave se ratarstvom, voćarstvom, sportom, feng-šuiem… pa ne mogu ništa promijeniti. Pa, što se profesionalno ne zapitaju, šta im kolege rade sa realnim svijetom politike i ekonomije dok i jednu i drugu bezočno fabrikuju?

Ne manje, kriva je i cjelokupna država Bosna i Hercegovina, sa svojim pravnim sistemom, sa svojom Regulatornom agencijom za komunikacije, koja daje potpuni legitimitet kontinuitetu laži i obmana RTRS-a. A, evo i kako: RTRS je svojim prilozima bezočno lagao o Tuzlanskoj kapiji, a kažnjen je sa, pazite sad!, 3.000 maraka (1.500 eura). Sa toliko se bezmalo kažnjavaju pijani vozači u saobraćaju! Ako to nije samo podstrek da RTRS nastavi raditi ovako, ne znam šta je.

Ali, najveća krivica RTRS-a je ona koju čini djeci. A, djeca, gledajući sadržaje RTRS-a i njihovih kvazieksperata, pa doživljavaju 51 odsto svoje zemlje kao “terorističku bazu” u kojoj žive “mudžahedini” koji će se raznijeti. Djeca rasla i odgajana samo na RTRS-u (iskreno se nadam da ih nema mnogo) postaju ksenofobični mediokriteti, zastrašeni svim i svačim, a ponajviše komšijama. Ta djeca kojima je implementiran strah od drugog i drugačijeg, kojima je izvršena medijska lobotomija, moraće se kad-tad suočiti sa realnošću koje nema na RTRS-u.

Dva su svijeta različita

A realnost kaže da je RS siromašniji dio najsiromašnije evropske države. Realnost veli da je entitet bezamalo dvije decenije pod vlašću jednog autarha – Dodika, zajedno sa pratećom svitom. Ta realnost još kaže kako je u Bosni i Hercegovini od pojedinaca Vojske RS-a i njenog vojno-političkog rukovodstva počinjen genocid, masovni zločini, paljenja ljudi, silovanja, masovna zakapanja u neobilježene grobnice… Realnost, koje nema na RTRS-u, kaže kako je narod sluđen od bijede, PTSP-ija, besparice i meganacionalnog dopinga u poprilično zapuštenom mentalnom stanju. Realnost jauče dok objašnjava kako ljudi glavom bez obzira napuštaju ovakvu zemlju…

Eto, četvrt vijeka je RTRS-a, televizije koja nacionalnim naočalama boji u ruske boje našu realnost i koja sve jednako živi svoj osnivački narativ ratnohuškačkog jednoumlja iz 1992. godine.

Zdrav čovjek se može samo zastiditi, a Risto Đogo sa početka priče? E, Risto Đogo bi bio preponosan. Velika je nesreća samo što je taj isti RTRS odgojio čitave eskadrone nekih novih rista đoga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

(Izvor: Al Jazeera)