Novi gospodari

81

Bauk neoautoritarizma kruži nad Balkanom

Piše: Srđan Blagovčanin

Duboko ukorijenjene i odavno klišeizirane predstave o Balkanu – buretu baruta, nikad predvidljivom i vječno nestabilnom, uvijek iznova dobijaju potvrdu u praksi. Članstvo u EU za balkanske zemlje je i dalje pokretna meta, koju lideri zemalja više ni ne pokušavaju pogoditi, umjesto toga sve više pucaju sebi u noge. Ono što je najmanji zajednički sadržalac situacije u svim balkanskim zemljama jeste snažno ispoljavanje autoritarnih tendencija, koje se manifestuje koncentracijom moći u rukama šačice oligarha ili nerijetko dominatnog politčkog lidera. To u praksi znači i gušenje slobode medija, sistematsko i brutalno ugrožavanje ljudskih prava, korupciju ogromnih razmjera i izražen organizovani kriminal.

Ovog puta gori Makedonija. Nakon što je opozicija objavila snimke koji ne ostavljaju nimalo sumnje da su premijer Gruevski i drugi visokopozicionirani zvaničnici umiješani u teška krivična djela korupcije i zloupotrebe službenog položaja, nezakonitog prisluškivanja i praćenja opozicije i ostalih građana, namještanja izbora, opravdani revolt građana Makedonije pretvorio se u demonstracije na ulicama Skopja i zahtjeve za ostavkom Vlade. Odgovor Vlade na te zahtjeve bio je upotreba sile protiv demonstrata. Nekako u isto vrijeme događaju se i dva teroristička napada, pod vrlo misterioznim okolnostima koja neodoljivo izazivaju špekulacije da se zapravo radi o insceniranim napadima, koji su očajnički pokušaj Vlade premijera Gruevskog da sačuva vlast. Iz snimaka koje je prethodno objavio vođa opozicije Zaev vidljivo je da Gruevski nema pretjeranih skrupula, niti bira sredstva da sačuva vlast. Što dodatno učvršćuje sumnje o insceniranim napadima.

Ni sjeverni makedonski susjed Srbija, nema ništa manji problem sa neoautoritarnim tendencijama. U toku su završni radovi na gradnji kulta ličnosti Gospodara Vučića. Skadar na Bojani, odnosno Beograd na vodi je paradigma vladavine Gospodara Vučića. I kao u epskoj pjesmi kada je u temelje Skadra zazidana žena jednog od vlastelina koji su gradili grad, tako su u temelje Beograda na vodi zazidani osnovni demokratski principi, ljudska prava i slobode i nada u modernu evropsku Srbiju. Bestijalno iživljavanje režimskih medija i ministara nad zaštitnikom građana Jankovićem koji se usuđuje da radi svoj posao u skladu sa zakonom samo su najskoriji primjeri prave prirode Vučićevog režima. Potpuna kontrola nad medijima čini se da nadmašuje i Miloševićev režim, koji je imao manir da barem ostavi privid da postoje i mediji koje on ne kontroliše.

U oba BH entiteta situacija nije ništa bolja. Nakon što su netragom nestale stotine miliona od privatizacije Telekoma, RS i dalje nastavlja da se vrtoglavo zadužuje, kriminalizovani režim, vlasiti strah od gnijeva građana pretače u diktatorske zakone.

Nakon zakona o javnom redu i miru, koji omogućava policiji da privodi građane zbog napisa na društvenim mrežama, te Zakona kojim se zabranjuje okupljanje u blizini insituticija, na red je došao i obračun sa nevladinim organizacijama, koje su teško optuživale vlasti RS za kriminal koji se mjeri stotinama miliona. Novim Zakonom Ministarstvo pravde će biti ovlašteno da procjenjuje koje organizacije mogu da djeluju na teritoriji RS. Dakle, RS sve više ide u pravcu uvođenja otvorene diktature, što je nakon afere kupovine podrške novoj vladi postalo potpuno bjelodano. U FBiH su odavno sve državne resurse preuzeli porodični klanovi i obaviještajno podzemlje.

Dok u glavnom gradu naoružane bande teroriziraju obične građane i svakodnevno se međusobno obračunavaju, kriminalizovana vlast građanima ne uspijeva da pruži elementarne usluge – distribuciju vode, na primjer. Za to vrijeme oligarhija nastavlja sa pretakanjem državnih resursa u privatne džepove. Hercegovinom suvereno upravlja iz stolnog grada, moćni dr Dragan Čović, koji tok rijeke promijeni da bi sagradio vlastiti dom, štiteći naravno i prevashodno hrvatske nacionalne interese, očito ne zanemarujući ni vlastiti, koji se čini shvata podjednako vitalnim.

Situacija na Kosovu je možda i najsloženija od svih balkanskih zemalja. Vlast je potpuno integrisana sa orginazovanim kriminalnim grupama. Ratni zločinci, narko karteli važni su akteri političkog života. Misija EULEX, koja ima operativne nadležnosti, ne samo da nije doprinijela stabilizaciji, već je suočena sa teškim problemima korupcije u vlastitim redovima.

Crnom Gorom već skoro tri decenije vlada jedan čovjek. Iako je za to vrijeme mijenjao funkcije, naizmjenično obavljajući funkciju predsjednika i premijera, u praktičnom smislu njegova pozicija bi se zapravo mogla uporediti sa titulom koji su nosili rimski imperatori domius et deus (gospodar i bog). Odavno već ne postoji granica između privatne imovine premijera Đukanovića i državnog imovine, sve institucije u zemlji vođene su isključivo nahođenjem šta bi gospodaru odgovaralo, te se to prateče u odluke državnih organa. Istina za to vrijeme gospodar je promijenio širok spektar ideologija i uvjerenja od srpskog nacionaliste do crnogorskog indipendiste, od Miloševiću odanog izvršioca radova do proevrospki opredijeljenog faktora stabilnosti u očima zapadnih prijestonica. Samo se jedno za svo to vrijeme nije promijenilo, želja da se sačuva stečeno bogatstvo i moć.

Na teške i loše vijesti sa Balkana, Brisel odgovara zaglušujućom tišinom. Birokratsku rutinu donosilaca odluka u Briselu čini se da ne remete loše vijesti koje sve učestalije stižu sa jugoistočnog oboda Unije. Zloglasne komparacije sa početkom 90-ih, kada su pojedini zapadni političari euforično govorili da je kucno čas za Evropu na Balkanu, neizbježne su. Umjesto povratka u Evropu, Balkan se tad vratio u XIX vijek. Kao i početkom 90-ih, sadašnji pristup EU prema Balkanu sve se više doima kao farsa. Pristup utemeljen na uslovljavanju provođenjem reformi (conditionality) u zamjenu za napredak u pridruživanju, koji se pokazao uspješnim u slučaju zemlja Centralne i Istočne Evrope, na Balkanu očigledno ne daje gotovo nikakve rezultate, sa izuzetkom Hrvatske koja je postala punopravni član.
Niko realan ne može očekivati da će političke elite Balkana svoje uske privatne interese podrediti opštem interesu, bez borbe, odnosno bez pritiska odozdo i odozgo, odnosno od strane građana i EU. Dugoročno održive reforme mogu se desiti samo kada bude postojala dovoljno snažna tražnja za reformama u samim zemljama. Artikulacija nezadovoljstva građana širom Balkana u zahtjeve za reformama biće mukotrpan proces. I tu EU mora direktnije da se uključi, radeći sa građanima, civilnim društvom, univerzitetima upravo na artikulaciji nezadovoljstva.

U junu će se navršiti punih 15 godina od kako je EU na samitu u Santa Maria da Feira, ponudila Balkanu evropsku perspektivu. Možda je to dobar povod da se podvuče crta i napravi inventura. Za sada se čini da onaj čas za Evropu na Balkanu, koji je Žak Pos najavio 1991, još nije kucnuo. Ajnštajn je davno primijetio da su prvi znaci ludila kada stalno ponavljate istu stvar, očekujući drugačiji ishod…

 

(istinito.com)