Novo ruho fašizma

6

Piše: Jusuf Trbić

“Jedina istina u jugoslovenskom ratu je laž”

                                                                 Miša Gleni

 

Krajem dvadesetog vijeka na prostoru bivših jugoslovenskih republika nastavljen je Drugi svjetski rat. Na sceni se ponovo pojavio fašizam, oličen u težnji za stvaranjem velikih, etnički očišćenih država, najprije Velike Srbije, a zatim  i Velike Hrvatske. Rat za podjelu Bosne i eliminaciju Bošnjaka temeljio se na izvornom fašizmu, a  način za ostvarenje velikodržavnih cilljeva bio je genocid. Dejtonski mirovni sporazum prekinuo je ratovanje  i donio mir kao nastavak rata drugim sredstvima, a na sceni je i dalje kompletan arsenal fašističke ideologije i prakse. Borba za cijepanje  Bosne se ne zaustavlja.  Etnička mržnja i podjela, vladavina etno-konfesionalnih elita, eliminacija građana i obogotvorenje države, etnički totalitarizmi, kultura laži i strategija zaborava, sve to čini tmurnu geografiju života iznad  pejzaža masovnih grobnica, etničkog čišćenja, kulturocida, iznad ponora mračne fašističke svijesti koja nas sve potapa. Retrogradne ideologije, koje je istorija davno porazila, i dalje oblikuju naše živote, ne napuštajući ciljeve zbog kojih su počinjeni zločini. Na sve to nema pravog odgovora, ni od međunarodne zajednice, ni od bosanskih političkih i intelektualnih elita.

    I svaki novi dan u Bosni počinje mrakom. 

 ……………………

              Kad je završen Drugi svjetski rat činilo se da je mračna ideologija fašizma zauvijek pokopana. Kasnije analize uzroka i karaktera ovog zla pokazale su da je njegova priroda mnogo složenija nego što se mislilo i da se njeni korijeni nalaze u masovnoj psihologiji koju je produkovalo novo doba. Fašizam je stanje svijesti, u koju se savremeni čovjek-masa uklapa lako i brzo, što su jasno potvrdili događaji na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka. Vjerovanje da različiti narodi ne mogu živjeti jedni pored drugih i da jači i superiorniji imaju veća prava od drugih, planovi stvaranja velikih, etnički čistih nacionalnih država, zasnovanih na teoriji krvi i tla, obogotvorenje rase i etnije i brisanje individue, zločin kao temelj ostvarenja takvih planova,  kultura mržnje, etnička homogenizacija, genocid i  dehumanizacija žrtava, sveobuhvatna strategija laži koja bestidno izvrće na glavu  svaku istinu i čitavu istoriju, sve ono za šta se govorilo da se ne smije ponoviti nikad više, sručilo se na glave istih onih koji su bili žrtve i u najvećoj ratnoj katastrofi koju je svijet zapamtio. Mračna predstava fašizma igrana je ovoga puta na manjoj pozornici, a svijet je, kao i nekada u slučaju Hitlerove Njemačke, okrenuo glavu od svega. Bosna je bila mala Evropa, koju je trebalo raskomadati, a Bošnjacima je data uloga Jevreja. Nije nedostajalo ni političkih igara, ni sjajnih iluzija, ni vatrometa, a i publika širom svijeta s pažnjom je pratila ovu predstavu smrti, u kojoj su glavni glumci bili lažni fireri, lažna je bila i ideološka magla, i ponovo naslikana istorija u pozadini, i briga moćnih lidera velikih zemalja. Stvarni su bili samo krv i patnje žrtava. Ali to u predstavama ovakve vrste ionako malo koga zanima.

Tako je u Bosni, u posljednjoj deceniji drugog milenija,  ponovo počela 1941. godina, s istim namjerama, istim zločincima i istim žrtvama. S jednom značajnom razlikom : Drugi svjetski rat se  završio potpunim porazom Nijemaca i njihovih saradnika, i već 1945. godine započelo je novo doba. Ovoga puta umuklo je oružje 1995. godine, ali se rat nastavio, samo na drugi način, i u Bosni se za dvije decenije skoro ništa nije promijenilo.

U knjizi “Bosanski rat” Dobrica Ćosić piše : “ Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.” I najduži, mogli bismo dodati. Jer, ni dvadeset godina nakon sklapanja mira taj rat nije prestao, i ne zna se kad će.

“Kriterij prepoznavanja obnovljenog fašizma je projekat stvaranja etnički čiste države. Realizacija projekta nije ( do kraja) uspela, ali se projekta održao. Projektanti i izvođači su ostali na svojim mestima. Oni se ne odriču cilja svoje politike; pošto nisu uspeli da ga ostvare ratom, sada hoće da ga postignu drugim sredstvima”, kaže beogradski profesor Radoslav Ratković. Kao temelj tog projekta on vidi pojavu “ agresivnog nacionalizma, njegove ideologije i politike.”

Ali, nacionalizam nije bio uzrok rata, već sredstvo za ostvarenje cilja – stvaranje države za sve Srbe, to jest Hrvate. “Rat se poveo zbog pomeranja granica i izmene etnodemokratske strukture, pomeranjem etničkih populacija … Promena granica sledila je logiku etničkog identiteta budućih država, pa su zato proterivani etnički “ neodgovarajući” stanovnici s teritorija koje bi ušle u sastav novih država”, pisala je  Vesna Pešić. A taj rat, kako ona kaže, “ iniciralo je političko vođstvo Srbije, kao način stvaranja srpske nacionalne države. Hrvatsko vođstvo izabralo je u osnovi sličnu strategiju dolaskom HDZ-a na vlast, koja se ogledala u diskriminaciji i otvorenoj netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj i teritorijalnim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini. Ovu republiku je, prema dogovoru, trebalo podeliti između Srbije i Hrvatske.”

A ta je podjela oživjela jedan stari plan. Bosanska država je uoči Drugog svjetskog rata, prema dogovoru Cvetković-Maček, podijeljena na banovine i praktično razdijeljena između Srbije i Hrvatske. Ovoga puta je dogovoren i rat između ove dvije strane, s jasnim ciljem da se Bosna ratom pocijepa, a međunarodna zajednica suoči s faktičkim stanjem na terenu i prizna novu realnost. Već u januaru 1991. godine između slovenačkog i srbijanskog rukovodstva postignut je sporazum da se Slovenija otcijepi, a da Srbi imaju pravo da “žive u jednoj državi.” Nakon toga je 25. marta 1991. godine postignut tajni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, koji je otvorio vrata ostvarenju ciljeva srbijanskog režima : “revizija unutrašnjih granica, razmena stanovništva i prestruktuacija balkanskog političkog prostora”  (Latinka Perović).  Taj dogovor, koji su obojica novih nacionalnih vođa ispoštovali do kraja, otkrio je još jednu stranu fašizma : potpunu ravnodušnost prema svojim, a pogotovo tuđim žrtvama, moralno sljepilo koje prezire pojedinca, i ludačku opijenost sopstvenom veličinom, fascinaciju etnosom, koja traži bespogovornu poslušnost i beskrajno samožrtvovanje podanika. Jer, čak i dogovoreni rat je donosio more krvi i patnje i na jednoj i na drugoj strani. Posavina u zamjenu za Knin, Slavonija u zamjenu za dijelove Bosne, preseljenje Srba iz Hrvatske na Kosovo, odakle će biti protjerani i pobijeni Albanci, zajednički rat protiv Bošnjaka i njihovo uklanjanje sa najvećeg dijela bosanske teritorije – bio je to strašni saldo dva velika trgovca tuđim životima. Za Hitlera se zna da je prezirao narod i bio potpuno ravnodušan prema sudbini ljudi koji se bore za njega, i smatrao je da nikad nije dovoljno umiranja Nijemaca za slavu firera i Njemačke. Milorad Ekmečić, jedan od ideologa velikosrpskog pokreta, govorio je da milion srpskih glava uzidanih u temelje nove srpske države nije mnogo, a Biljana Plavšić je tu cijenu povećala na cijelih šest miliona. Ni jedno ni drugo nisu u tom saldu računali svoju glavu. Radovan Karadžić je, usred rata, okupio u Bijeljini srpske majke koje su izgubile sinove, da im kaže kako ne treba da žale, već da budu ponosne što su njihovi sinovi dali živote za srpstvo. Ni jedna majka nije se usudila da ga pita zašto onda on nije poslao svog sina na front, već u Beograd, da se provodi po hotelima i kockarnicama, dok Srbi ubijaju i ginu u Bosni.

                                                                              (nastaviće se)