(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
O porodici Mehmeda Ćehajića pisali smo nekada u novinama. I za ono vrijeme, kada se, za razliku od ovoga današnjeg, rado pisalo o dobrim ljudima, to je bilo nešto neobično. Porodica Ćehajić je odgajala tuđu, ostavljenu djecu. Tridesetero njih prošlo je kroz ovaj skromni dom i našlo kasnije mjesta u drugim porodicama. Trideset malih sudbina našlo je svoj pravi put, trideset ljudskih bića je, zahvaljujući Ćehajićima, preživjelo, stasalo i krenulo u život. Nije to malo. Ali, nije sve. Mehmed Ćehajić je bio i poznati davalac krvi. Više od 120 puta dao je krv onima kojima je to trebalo, spašavajući živote unesrećenima.
Nakon tekstova u novinama počeli su se javljati naši ljudi iz zemlje i svijeta, da čestitaju Ćehajićima, da im daju podršku za sve što čine, a neki su bili i konkretniji. Sjećam se da je neki naš čovjek poslao Ćehajićima veš- mašinu i još neke stvari, da imaju za pranje tolikih pelena, da im bude lakše. Bili smo na licu mjesta dok su komšije pomagale da se te stvari unesu u skromni stan na prvom spratu zelenog solitera, u centru Bijeljine, i slikali radosna lica Mehmeda i Raše Ćehajić.
A ta je porodica živjela više nego skromno. Mehmed je bio portir u Komunalnom. Rođen 1929. godine, bio je pred penzijom, pa su ga rasporedili da čuva Šljunkaru. Da bi prehranio porodicu, radio je i razne fizičke poslove. Raša, rođena 1938. godine, bila je domaćica i imala dovoljno posla u stanu, pored sve te djece koju su podizali. Uoči rata usvojili su malog Samira Muratagića ( 1975.) čija je majka Belkisa bila bolesna, nije imala nikakvih prihoda i bila je socijalni slučaj. Čuvali su, uz to, i dijete žene iz komšiluka. Navikli na djecu, rado su pomagali u takvim slučajevima.
Kad je krenula oluja, tihi Ćehajići su se još više ućutali. Kao da nisu živi. Računali su da neće niko na sirotinju udariti, nema razloga. Ali, razloga je ipak bilo.
Rano ujutro 2. novembra 1992. godine, na vrata Ćehajića pokucala je, po običaju, žena čije su dijete čuvali. Niko se nije javljao. Znajući da ukućani nigdje ne idu, stajala je zabrinuta pred stanom iz kojeg nije dopirao nikakav zvuk. Na pozive se niko nije odazivao. Pozvala je komšije, pa policiju, razvalili su vrata i ušli. A onda su ugledali užas. Ugledali su tri zaklana, iskasapljena tijela u ogromnim lokvama krvi. Sve je bilo ispreturano i natopljeno krvlju. Kao da je neko dugo klao ljude i uživao u potocima krvi, zabadao nož u tijela desetine puta, da od života ne ostane ni traga. Užasnuti, svi su istrčali napolje.
« Mene su obavijestili tek sutradan uveče», priča Hazim Ćehajić, Mehmedov sin koji je živio u Janji. Prosto nisam mogao povjerovati. Pa, ko će njih, takve… Mi smo, nekako, kao porodičnu tradiciju njegovali taj humanizam, to pomaganje ljudima, i ja sam mnogo puta dao krv… Policija je bila na uviđaju, i mene su vodili u SUP 2-3 puta, ali ništa nisu otkrili, ili nisu htjeli da kažu. Tek, tog istog dana kad su ih našli i uklonili leševe, u stan se uselio Srbin, vozač u «Bijeljina-putevima». Kad sam išao poslije do stana, nije mi dao ni da zavirim, ni jednu sitnicu mi nije dao da uzmem, makar kao uspomenu. Tako je bilo i kad sam dolazio posljednji put, 1994. godine. Kasnije je taj stan pretvoren u alternativni smještaj, a meni je rečeno da je moj zahtjev za povrat tog stana zagubljen i da nemam pravo na stan.
Njih su sahranili u zajedničku grobnicu, a nedavno su ekshumirani i tijela se odnijeta u Tuzlu. Ne mogu ni danas da povjerujem u to. Teško živim, radim po cijeli dan. A kad dođem kući premoren, pa zaspim, često sanjam jedno isto : neke mračne likove koje ne razaznajem, samo vidim da su im noževi u rukama i da ti noževi idu pravo u moje srce. I ne mogu toga da se oslobodim.»
Šta da čovjek kaže nakon svega? Da se zapita : ako su to ubice učinile da bi otele stan, kao što se često dešavalo, zašto ukućane nisu odveli do Drine, prebacili ih na drugu stranu i pustili ih da idu? Možda im je to bilo suviše komplikovano. Možda bi pitanje moglo glasiti i ovako : ako su već htjeli da ih ubiju, zašto to nisu učinili metkom u potiljak, kao što su uglavnom činili, zašto su toliko kasapili te divne, nesebične ljude? Htjeli su, valjda, da ubiju dobrotu, da pokažu drigima ko su i šta su za njih Bošnjaci i kako će proći ostali, ako takvi ljudi dožive tako strašnu sudbinu. Ili im se jednostavno moglo, pa su uživali u ulozi koljača, imitirajući četnike iz onoga tamo rata. Ko zna.
Zna se samo da policija, po običaju, nije našla krivce, nije bilo ni osumnjičenih i magla je brzo pala na život i smrt Ćehajića. Magla koja i danas krije sudbine stotina nestalih, ubijenih i prognanih ljudi iz Bijeljine i Janje, iz dva grada u sjeveroistočnom ćošku Bosne u kojima nije bilo rata.
