Obični ljudi (II dio)

114

Piše: Jusuf Trbić

“Sjećanje je čitanje sebe unazad”, zapisao je Valter Benjamin. Kad zaroniš u sjećanje, vidiš sebe nekadašnjeg i slike koje su činile tadašnji tvoj život. Neki dragi lik, slučajni osmijeh, stisak ruke, nečiju dobrotu, razgovor u prolazu, drvo u avliji, školsku učionicu, igralište koje u sjećanju ljepše sija nego Marakana. I sve to ostaje jedinstveno i neponovljivo, i više se nikad vratiti neće. Pade mi na pamet istinita ratna priča o bijeljinskom Romu, koji je živio ( a možda živi i sad) na kraju Ulice 27. marta, prema kanalu Dašnica. Elem, dotični je mobilisan u srpsku vojsku, pa je odvođen u rov, u početku jednom mjesečno, a onda sve češće, kako je ponestajalo vojske. Jednom taman stigao kući i sjeo da večera, kad, eto ti opet vojne policije da ga vodi. Uzalud ubjeđivanja, uzalud sve. Na kraju domaćin, šta će, kud će, ponudi vojnim  policajcima da, umjesto njega, povedu njegovog petnaestogodišnjeg sina. Oni se začude. Kaže vođa patrole : bilo je mnogo slučajeva da otac ponudi da vode njega, a ne sina, ali nikad nije čuo da neko nudi sina, umjesto sebe. A domaćin veli : “ Šta ćeš,  njega ima opet ko da napravi, mene više nema ko!”

Tako je i sa uspomenama. Ono što je prošlo, više niko ne može opet napraviti, pa vrijedi zapisati koliko se može, da se ne zaboravi. Nevolja je samo u tome što jedan čovjek ne može svega da se sjeti i sve da zapiše, pa se nadam da će mi čitaoci oprostiti što sam pomenuo ovo, a nisam ono, što sam se sjetio jednog našeg sugrađanina, a nisam drugog.

U sjećanju, tako, iskrsava moja stara kuća preko puta Pošte, duga avlija i velika orahova krošnja u njoj. Ulazi Suljo, čistač obuće, koji je u našoj šupi ostavljao predveče svoj drveni sanduk, s četkama i kremama, a ujutro opet dolazio po njega. Imao je i ključ od avlijskih vrata, pa je mogao ući kad god hoće. Nakon godina i godina, skoro da je postao dio familije. Sulju čistača su svi znali, a Sulejmana Jašarevića niko. A zvao se upravo tako. U Bijeljinu je došao iz Tetova u Makedoniji još 1948. godine, odmah nakon rata, i tu, što reče onaj iz priče,  napravio troje djece.  Bio je vrijedan kao mrav. Sjedio je pokraj svog drvenog sanduka i pričao s prolaznicima, od njega se moglo čuti sve o dešavanjima u čaršiji, čak i onim najskrivenijim, pa su ljudi rado zastajali da im on na brzinu očisti cipele i ispriča štošta. Prijatelj mog oca, dobri čovjek Mile Dimitrijević Čačak, koji je radio u Opštini, isposlovao mu je da sruši neku staru magazu i uzme ciglu, pa da od toga ozida sebi kuću. Radili su svi, i on, i žena, i djeca, i kućica je nikla. Sjećam se : kad je krov bio gotov i kuća postala useljiva, Suljo je bio najsretniji čovjek na svijetu. A radovala se i čaršija. Takvo je vrijeme bilo.

 

Njemački plemić u Bijeljini

    A do moje kuće, odmah na uglu, na dva-tri metra udaljenosti od  kapije, počinjala je duga zgrada, u kojoj je kasnije bila kafana “Bosna. U mom djetinjstvu, tu, na uglu, svoju fotografsku radnju držao je čika Ferdo. Bio je toliko fin čovjek i tako omiljen u čaršiji, da su ga svi, i stari i mladi, zvali tako : čika Ferdo. Tek nakon ovog rata saznao sam njegovo puno ime : Ferdinand fon Vinterfeld. Plemić, aristokrata, koji je, iz meni nedokučivih razloga, toliko volio Bijeljinu, da je nikada nije napustio. Rado sam se tada zavlačio u njegovu radnju, jer je čika Ferdo, od svega, najviše imao osmijeha. I dobrote. Pokazivao mi je fotografije, velike i male, ljude, zgrade, predjele, a ja sam treptao od neke divote, jer je on razgovarao sa mnom kao s odraslim čovjekom. Nikada ga nisam zaboravio.

On je bio Bijeljinac od glave do pete. Rođen 1904. godine u porodici njemačkih doseljenika, ostao je ovdje i nakon Drugog svjetskog rata, kad je bilo jako teško svim Nijemcima. Kroz njegov fotografski objektiv prošla je istorija grada, i sve je on to, hiljade slika i negativa, darovao muzejima : 3600 komada Muzeju narodne revolucije u Sarajevu, i još više muzejima u Novom Sadu i Bijeljini. Mnogo je i izgubio, jer je, ironijom sudbine, 1943. godine na njegovu fotografsku radnju pala bomba iz njemačkog aviona, i skoro sve uništila. A tu je radnju farbao i uredio tada mladi slikar Ismet Mujezinović.

Za čika Ferdu se pričalo da je donio prvu fudbalsku loptu u Bijeljinu. Ili jednu od prvih. Nakon toga je 15. juna 1919. godine formiran i prvi fudbalski klub – “Podrinje”, u kojem je igrao i Roćko Čolaković. “Fudbalska lopta je u ono vrijeme  bila čudo”, pričao mi je čika Ferdo, a mi mladi smo poludjeli za novom igrom. Nastavnici u školi su, naprotiv, bili ogorčeni, jer smo jurcali za loptom i gubili vrijeme. Mene su tad kaznili sa četiri dana zabrane korištenja školskog odmora ( to se zvalo “karcor”), plus obavezna zadaća. Obrazloženje je bilo : zato što šutira predmet nalik na ljudsku lobanju.” Ipak  sam uskoro počeo aktivno da igram, i igrao sam dugo, a bio sam i fudbalski trener.”

Čika Ferdo je 1921. godine donio i prve koturaljke. Tek to je bilo čudo neviđeno! Ljudi su se okretali za njim. A mogao je te cipele na točkićima voziti samo ispred Trgovačke škole, u samom centru, sve ostalo je bila kaldrma i šljunak, koji su, zna se, nepodesni za takve novotarije. On je bio i osnivač prvog teniskog i stonoteniskog udruženja, i jedan od osnivača prvog ribarskog društva. A sakupljao je i neobično kamenje i komade drveta, i njima ukrašavao avliju, punu cvijeća i zelenila, blizu katoličke crkve.

Ali, u čaršiji je bio najpoznatiji kao izuzetan glumac amater u bijeljinskom pozorištu “Scena”. Kad sam, negdje uoči rata, organizovao veliki koncert u sali bijeljinskog bioskopa, pored mnogih gostiju, zvao sam i čika Ferdu. Toliko publike u našem gradu nisam nikad vidio, ni prije, ni poslije toga. Na bini sam, u šali,  upitao čika Ferdu da li se kaje što je donio fudbalsku loptu u Bijeljinu, kad vidi kakav je fudbal i ono oko njega. Odgovorio je pomalo sjetno : “ Ne, nikako, samo mi je žao kad se sjetim kolika je to radost nekad bila, a danas se sve pretvorilo u nekakav biznis, u kupovinu, u kojoj radosti nema.”

Čika Ferdo je sišao s pozornice praćen burnim aplauzima. Zna čaršija ko je ko. A te večeri, u mnoštvu gostiju, bili su i nekadašnji glumci Mehmedalija Pašalić, Branko Pušković, Osman Čorbić, Zoran Blagojević, Bogdan Gospić, Emir Joldić, pa stari muzičari Meho Hanušić, Hazim Selimović Macan, Banko Mulaimović, Elika Peterhans, Bane Berdica, Miroslav Puljak, Anđelko Todorović, Migo Doknić, pa mlađi : Bato Hanušić, Ado Dragić, Braco Gojković, orkestar fabrike “Mladost”, hor KUD-a “Semberija”, pjevači Moco Selimović, Kasim Ibrišbegović, Selma Hamidović, Salih Muratović, Enver Dušić  i mnogi drugi. A najveći aplauz se razlegao kad sam najavio Jovu Violinu, starog muzičara i boema. I cijela sala je ustala na noge.

 

 

                                                                             (nastaviće se)