Obilježavanje 07. februara

114

SAVJET ZA PROSVJEDE

ili

PROSVJEDNIČKI SAVJET

ili

ŠTAB GRAĐANSKOG NEPOSLUHA

* * *

Piše: Atif Kujundžić

Što god bi čovjek i ljudi htjeli uraditi, morali bi promisliti i osmisliti, pa onda zakoračiti u sadržaj i početi posao.

Naime, 07. veljače kao godišnjica početka prosvjeda u 2014. godini izgledao je jadno i bijedno, izgubljeno baš kao i naš siroti građani koji nisu imali ni uštipak u stomaku. A takav nam je sav narod. A izabranih vlastodržaca nigdje. Tek mine poneki policajac. I, nikome ništa.

Da formiramo neki revolucionarni komitet, suviše bi ličilo na neke ružne i teške, mada slavne stvari i događaje iz prošlosti. Ustvari i nije riječ o tome da pokrećemo revoluciju, nekakav grubi prevrat s puno krvi, živih i mrtvih, pravimo prevrat, mijenjamo društvenoekonomsku formaciju, gradimo novi poredak.

/Mada, mogli smo vidjeti kako se može promijeniti i društvenoekonomska formacija. Tajkuni su sve to izveli, a mi smo ih čak i podržavali, a oni su socijalističko samoupravno društvo u procesu privatizacije vratili na razmeđe feudalizma i prvobitnog kapitalizma i drugih čudovišnih oblika društvenih odnosa koji komuniciraju sami sa sobom i radi sebe./

Nama je stalo do građanskog društva, ali, vidite čuda: nama je stalo ali nikome drugome nije, čak ni nevladinim organizacijama koje su tu upravo radi toga. Za sve se pita Dodika i Čovića. I onda možeš ga jebat.

Prošlogodišnji prosvjedi su trebali kao učinak imati prevođenje etnosa u građanski demos, što je samo načeto, a trebalo je jedanput zauvijek preći na taj građanski odnos koji sa izabranom vlašću komunicira neposluhom.

Sada se i vidi da su prošlogodišnji prosvjedi najvećim dijelom bili stihijski  i sponati, jer rezultati nisu ni u čemu uknjiženi. Tajkuni na televiziji gledaju narodne lude koje mašu šarenim krpama i pokušavaju se preko megafona obratiti šačici ljudi koja zbunjena bludi i lunja na vjetru i u susnježici.

Za svaku stvar potrebno je uputiti barremm opći poziv /a za dalje se organizirati/. Taj opći poziv, koji nije upućen, ili se mislilo da sjećanje na prošlogodišnje prosvjede može imati tu funkciju? E, ne može.

POTREBAN nam je TRIBUN.

Neko ko će se moći obratiti narodu i koga će narod slušati, jer taj TRIBUN IMA ŠTO REĆI.

Prvila za organiziranje građanskih prosvjeda i oblika neposluha imamo svugdje na tomove, ali svaki pojedinac bježi od odgovornosti da bi mogo biti prozvan za organiziranje i vođenje prosvjeda, a naročito izazivanje nereda i nemira, te pravljenje štete i eventualno prolivanje krvi, to je dozvoljeno samo policiji.

Donekle, mogao bi funkcionirati naziv

ŠTAB GRAĐANSKIH PROSVJEDA.

mada malo više vojnički zvuči. Dobro bi zvučao:

PROSVJEDNIČKI SAVJET

Za Bosnu i Hercegovinu ili određeno mjesto i

koji bi bez elektrošokova, molotovljevih koktela, eksplozivnih naprava, požara i kalašnjikkova davao pametne upute i naputke za svaku potrebu da se prosvjeduje i izražava građanski neposluh.

Opet dođemo do ljudi.

Ko bi to smio i ko bi htio, ali da ne bude policijski sluga i narodna vaška, krtica ili tajkunski majmun?

Nažalost.

Takvih je malo. Mada je režimski čovjek, ipak bih glasao za Selima Bešlagića kao predsjednikaŠTABA GRAĐANSKIH PROSVJEDA, a za prof. Envera Kazaza kao za njegovoga ZAMJENIKA

i

PRVOGA TRIBUNA

Koji će se obratiti masama.

Dalje neka biraju sami.

A,

ovo ovako, e ovo ne može da dragi Bog kaže.