Piše: Svetlana Mulić Softić

Pred ulazom u okno Raspotočje vladala je teška, sumorna tišina. A stotine ljudi je bilo pred njom.

Porodice 34 rudara, koji su dan ranije sišli u jamu po kruh od sedam kora, nijemo su čekale pred oknom da ih nakon 20 sati, koliko su nakon gorskog udara proveli u grobnici pod zemljom, izvuku na površinu.

Čuo sa samo šušanj pohabanih cipela, kotrljanje suza niz usahle obraze i prigušeni jecaji. Ni novinari, čitava armija njih, kao da nisu bili živi: kamermani su tiho nosili teške stalke za kamere, fotoreporteri su se trudili da prebučno ne škljocaju aparatima, reporteri su šapatom slali izvještaje u redakcije…

Svi kao da su plašili da će svojim pokretima pomjeriti tle i ponovo potresti rudare, zbijene u mišju rupu, dolje pet stotina metara pod zemljom.

Vrele suze

Mlada, mršava žena, u skoro bestežinskoj ruci stezala je ceker. Sjela je na uski zidić i glavu zavukla u krilo, na kojem se vrlo brzo pojavila barica od suza što su se slijevale niz lice uokvireno maramom sa nježnim cvjetovima.

Pomilovala sam je po leđima, a ona je samo još više glavu uvukla u krilo.

Na samom ulazu u okno, gdje su čekali automobili hitne pomoći i čete medicinara u narandžastim uniformama, oveća grupa muškaraca stajala je na zahrđalim šinama. Tiho su se, bez ijedne riječi, pomakli se napravili mi mjesta, mada to nisam tražila.

Dvije mlade žene, lica izobličenog od plača, provlačile su se kroz masu i propinjale na prste ne bi li vidjele šta se dešava na ulazu u okno.

Na ruku mi je odjednom pala kapljica, krupna i vrela. Pa druga. Kiša? Ne, kiša nije vrela. To su suze mladića do mene. Zove se Izet, 17 mu je godina. Otkako je noć prije saznao da mu je otac zatrpan u jami, nije se, kaže, pomakao s ovog mjesta. Ne krije suze – pušta ih da se kotrljaju niz lice. Kaže – otac mu je sve.

Željezo i hrđa

Tješim ga: “Biće to uredu, rekli su da su ih spasili, sad će on izaći”. I zaista. Tišinu prolama zvuk teških rudarskih kolica. Željezo i hrđa paraju zrak. Iz okna izlaze prvi rudari. Prvo jedan, za njim još dvojica. Od lica im razaznajemo samo oči – bijele i crvene. Užasnute, ugasnute. Vani su, ali se ne raduju. Niko ne progovara. Nema ushićenja, radosti. Boli ta tišina koja ih dočekuje, boli tišina kojom izlaze. Ta tišina je strah da neće svi živi izaći.

Muškarci iza mene izgovaraju tiho imena onih koji izlaze. Izašao je i otac momka čija mi se vrela suza razlila niz ruku. Čuvši očevo ime, krhko dijete se onesvijestilo. Odvezli su ga hitnom, prije nego se i pozdravio sa ocem.

Rudari izlaze, praćeni teškom tišinom. Jedan je zapalio cigaretu. Bljeska žižak cigare u crnoj ruci.

Neke iznose na nosilima i ambulantna kola ih odmah odvoze. Oni koji su na nogama prolaze tiho. Vidim užas u njihovim očima.

Pitam se šta su te oči vidjele. U šta su te oči gledale dok smo mi spavali u toplim krevetima? O čemu su razmišljali ti tihi ljudi dok ih je pritiskala teška zemlja bosanska?

Zvuk kolica

Jedna žena, sa najljepšim nizom zuba koje sam ikad vidjela, grli mladog sićušnog rudara i govori: “Sine, sine moj…”. On je grli i ne progovara…

Opet čujem zvuk željeznih kolica. Izlazi sljedeća grupa. Neko viče:” Amela, eno Almira!”

I vidim one dvije mlade žene kako utrčavaju u okno. Jedan mu je sestra, druga žena.

Žena ga ljubi i gubi svijest. Rudar, koji je upravo izašao iz groba, crn kao utroba ove tegobne zemlje, pridržava je i zove hitnu: “Dajte joj vode, pomozite joj. Vidiš da sam dobro, budi i ti dobro”, govori joj.

Ova scena nakratko izaziva smješak, ali lica su i dalje zabrinuta.

Saznajem da nisu svi živi, da ih je dole ostalo petero, među njima i momak koji je prije tri dana počeo raditi.

Ovo mi govori jedan stariji rudar, jedan od onih koji su bili u akciji spašavanja. Neko ga tiho pita je li to istina. On isto tako tiho odgovara:“S tim se ne šali.”

Nevjerica

Ipak, vijest niko ne širi. Svi se plaše povjerovati u to, povrijediti familije koje su ostale, a pred ulazom ih je sve manje.

Pred oknom je odjednom praznina. Ostala su samo jedna ambulantna kola. Neko je zatvorio i jedno krilo teških metalnih vrata.

Pet rudara nedostaje. Ipak, niko se ne usuđuje pitati gdje su ostali. Vidim jednu ženu kako sjeda na zemlju i gorko zaplaka. Plače i mlad momak, oslonjen o zid. “Petero nije izašlo. Nije ni moj sin. Znači mojsin je mrtav”, kaže jedan starac i teturavo ode iza zida. Poslije čujem kako neko glasno povraća.

Komarati, drugovi nastradalih rudara iz druge smjene tiho pitaju policajce šta je sa ostalima, oni odgovaraju – da ne znaju.

Pred oknom jame Raspotočje tišinu sad prolamaju jecaji. Jedan momak drži glavu u rukama i naglas plače. “Ovo mi je drugi brat”, govori i odbija da ga odvezu ambulantnim kolima. Mladu ženu doktori unose u auto i odvoze, a ona doziva svog rudara….

Iako niko ništa nije rekao, svi su znali da pet rudara iz jame neće izaći živo.

Ipak, oni se nadaju. Snaha jednog od njih sjedi na betonskom zidiću i više sama za sebe govori: “Kažu da su poginuli. Svejedno, mi ćemo ih čekati – možda su ipak živi. Biće živi, ako Bog da.”

I drugo krilo teških metalnih vrata ulaza u okno se zatvorilo. Kiša sipi nad Raspotočjem, a jama u kojoj su zarađivali za život, postala je grobnica.

Kada ih izvade, položit će ih u drugu jamu, a u ovu će opet, oni rudari sa užasom i tugom u očima, u pocijepanim majicama i jeftinim tenisicama, sići da kopaju. Ili za život, ili za smrt.

 

(Radiosarajevo.ba)