Od 1992. do 2026. Od Arkana do Barbareza i Džeke.

Povodom svega navedenog, postavili smo nekoliko pitanja čovjeku koji decenijama već neumorno piše o Bosni. Pročitajte šta je za Janjarske theme and dileme rekao Jusuf Trbić.

– Gospodine Trbić, kako danas zvuči čestitka za plasman na Svjetsko prvenstvo kada znamo da je početak aprila u Janji i Bijeljini vrijeme sjećanja na najteže dane naše savremene historije?

Jusuf Trbić: Čestitka za uspjeh reprezentacije BiH zvuči sjajno u ovo vrijeme mraka koji je pritisnuo našu Bosnu. Za one koji se sjećaju džehenemskih dana iz aprila 1992. godine to je utjeha i dokaz da je naša Bosna ipak preživjela i da se vrijedi nadati da ćemo jednom, svi zajedno, uploviti u mirnu luku kojoj težimo. Bosanski ljudi su godinama pritisnuti bijedom, strahom i neizvjesnošću, ubijaju ih nacionalizam i mržnja komšija i susjeda, ali je ovaj uspjeh pokazao koliko nam malo treba za radost. Buknuo je patriotizam, i sad znamo i mi i oni da ova zemlja ima ljude koji će je zastupati i boriti se za nju. I pobjeđivati. Kud ćete više?

– Možemo li uopće govoriti o radosti i euforiji, čak i kad je riječ o sportskom uspjehu, dok se prisjećamo stradanja nedužnih civila u Janji i Bijeljini koje je počelo 1992. i trajalo sve do kraja 1995. godine?

Jusuf Trbić: Svi su vidjeli kako su naši ljudi, pogotovo mladi, proslavili ovaj uspjeh, širom Bosne, i to je, čini mi se, najbolji odgovor mrziteljima Bosne. Nije njih toliko zabolio uspjeh na fudbalskom terenu, koliko ih je zabolio taj vatreni patriotizam bosanskih ljudi i slika koju je naša reprezentacija pokazala svima: jedinstvo, ljubav među ljudima, sloga, zajedništvo protiv kojeg su se toliko borili nacionalisti svih boja. Sljedbenici velikosrpske i velikohrvatske ideje mrze Jugoslaviju ne samo zato što je bila bolja od njih, već i zato što je ona bila primjer zajedničkog života. Danas još više mrze Bosnu upravo zbog toga, negirajući svaki trag skladnog života različitih ljudi, bez kojeg nema Bosne. Uspjeh naše fudbalske reprezentacije pokazao im je da ideja Bosne živi i da je sve jača, da ima mnogo onih koji žele da se bore za svoju domovinu i da za nju pobjeđuju. Ovaj naš uspjeh za njih je veliki poraz. A svima koji ne žele da zaborave, ovo je makar mala utjeha, jer neprijatelji Bosne nisu uspjeli, to je sad svima jasno.

– Koliko je simbolike u tome da se vijest o velikom uspjehu pojavljuje baš oko 1. aprila – dana šale, u vremenu kada za naš narod taj datum nosi potpuno suprotnu, bolnu težinu?

Jusuf Trbić: Nama koji smo preživjeli agresiju na BiH i strašne aprilske dane 1992. godine 1. april je dan sjećanja na smrt i i već tri i po decenije to nije dan za šalu. Ako ima simbolike u tome što smo dan uoči 1. aprila doživjeli ovaj veliki fudbalski uspjeh, ona je u tome što se bosanski duh, kao feniks, ponovo digao iz pepela u ispunio srca svih koji vole ovu zemlju. Mi, ubijani, ponižavani, progonjeni, mi koji smo dugo bili siročad Evrope i svijeta, pokazali smo da znamo pobjeđivati i da se više nećemo zaustaviti. Nakon svega, čini mi se da dolazi vrijeme bosanskog ponosa. I to više niko neće moći zaustaviti.

– Da li ovakvi sportski uspjesi mogu biti način da se barem na trenutak ujedinimo i podsjetimo na život, uprkos činjenici da april za mnoge porodice znači sjećanje na nenadoknadive gubitke?

Jusuf Trbić: Radost uvijek ujedinjuje ljude, mržnja ih razdvaja. Fudbal možda nije najvažnija stvar na svijetu, ali naša reprezentacija je pokazala šta se može učiniti kad sloga i zajedništvo izbiju u prvi plan. Ko god je to gledao, shvatio je: to je put kojim moramo ići, to je Bosna, to smo mi. Te večeri svi smo bili jedno, i to je donijelo rezultat. Mrzitelji Bosne morali su se sakriti u mišju rupu. Stare rane ne mogu da zarastu, i ne treba da zarastu, treba da nas bole, da krvare i podsjećaju nas na ono što nas je ubijalo, da pamtimo, da nam se to ne dogodi ponovo. Ako ima Božije pravde na ovom svijetu, Bosna mora preživjeti i pobijediti. Uspjeh naših fudbalera pokazao nam je da se bosanstvo ne može slomiti, da svjetlo mora nadvladati mrak, da ljubav mora pobijediti mržnju. Mi drugog izbora nemamo.

– Kako danas govoriti mlađim generacijama o toj dvojnosti – između ponosa zbog plasmana na Svjetsko prvenstvo i obaveze da nikada ne zaboravimo nedužne civilne žrtve iz 1992. godine?

Jusuf Trbić: Mladim ljudima treba prenositi istinu o onome što nam se dogodilo, i to je obaveza svih nas. Ja se trudim već godinama da tu svoju obavezu ispunjavam onako kako mogu. Za mlade ljude su uspjesi poput ovoga veliki podstrek, velika škola patriotizma. Vidjeli smo kako mladi slave, s koliko ponosa i prkosa to čine, niko od njih nije rekao ni jednu ružnu riječ za nekoga samo zato što ima drugačije ime. Gledajući njih, osjetio sam neizmjerni ponos. Ima ko da brani Bosnu, ima.

– Na kraju, može li radost zbog fudbala biti i svojevrsni odgovor na prošlost – dokaz da uprkos svemu što se desilo u Janji i Bijeljini, i u cijeloj Bosni i Hercegovini, život i nada ipak pobjeđuju?

Jusuf Trbić: U Janji je, kao i u mnogo drugih mjesta u BiH, vatreno proslavljen uspjeh naših fudbalera, bio je to pravi vulkan radosti, kakav odavno nije viđen na našim prostorima. Kao da se u dugom, mučnom tunelu odjednom pojavila velika svjetlost i obasjala ljudske duše. Zaslužili smo to svi mi, a posebno oni koji tek stupaju na pozornicu života. I kako god da se budu odvijale buduće fudbalske bitke, jedno je jasno: Bosna je počela da pobjeđuje i neće se zaustaviti. Bosanska mladost to garantuje. I to treba da znaju i prijatelji i neprijatelji Bosne. Naročito ovi drugi.