Piše: Jusuf Trbić

            Kažu da je, svojevremeno, gosin Marić, punac Alberta Ajnštajna i otac znamenite Milene Marić, govorio često svom šlampavom zetu iz Germanije : “Sve ti je to relativno, moj Alberte.” A Albert je pokazao šta znači kad zet sluša punca – od svega je, na kraju, izrasla čuvena teorija relativiteta, koja je promijenila svijet. Da je danas živ, slavni naučnik bi se još jednom uvjerio u to da je zaista sve relativno : na sudu u Hagu najveći zločinci redom odbacuju sopstvenu krivicu, i pored neoborivih dokaza o svemu što su radili. Oni, dakle, ne negiraju da su ubijali, protjerivali, slali u logore, naređivali silovanja, pljačkanja, rušenje bogomolja, punjenje masovnih grobnica, pucanje po civilima, klanje i paljevine, jer su dokazi više nego očigledni, ne, oni samo misle da je to bilo dobro i bogougodno djelo. Da su imali pravo da ubijaju bespomoćne ljude, pogotovo te omražene muslimane, i da sve njihovo brišu s lica zemlje.  I da ne mogu biti krivi za sve to. I svi do jednog tvrde da su veliki vjernici i da su sve radili u ime nacije, crkve, demokratije, slobode i ljudskih prava. Koliko se vidi, niko ih, s njihove strane, ne demantuje, pa izgleda da skoro čitav narod, zajedno sa državom i crkvenom organizacijom, i dalje stoji iza njih.

Sad se vi pitate kakve to veze ima s naslovom, koji kaže da se u ovom tekstu radi o izborima. Ima, itekakve. Svi se sjećamo s kakvom su pompom dočekivani ratni zločinci Biljana Plavšić, general Ojdanić, Momčilo Krajišnik i ostali, koji su odslužili kazne za zločine, i kako je njihovo djelo ponovo ugrađeno u zgradu od krvi i suza, koja se kliče Republika Srpska. Lider čuvanja zločina, kao temelja te građevine, svakako je Milorad Dodik, još malo predsjednik entiteta i veliki zagovornik rehabilitacije počinilaca genocida. On je nedavno, u svojoj redovnoj tiradi o cijepanju države Bosne, najavio i nešto što je u prvi mah izgledalo skandalozno : da će se uskoro u njegovoj guberniji podizati spomenici Karadžiću i Mladiću, najvećim zločincima u Evropi nekon Drugog svjetskog rata, i da će ulice dobijati njjihova imena. Kažem, zazvučalo je to skandalozno, ali to, zapravo, nije bilo ništa neočekivano od dilbera iz Laktaša. Sve što je radio i govorio posljednjih godina nagovještavalo je tako nešto. Prije dva dana Baja je otišao i korak dalje, i, otvarajući novi studentski dom, zajedno s Karadžićevom ženom Ljiljanom,  u nečemu što se zove Istočno Sarajevo, dao i jedan sasvim jasan prijedlog : da se novi dom za studente nazove imenom  čovjeka koji upravo u Hagu čeka presudu za genocid. Da se mladi ljude uče na besmrtnom djelu neizlječivog psihijatra i sadističkog masovnog ubice, da mogu sutra da ponove ono što je on radio.

Mada je jasno da su ovo posljednji trzaji budućeg bosanskog Sanadera, koji se na ovim izborima bori za goli život i imovinu, mada je jasno da on pravi incidente jer nema šta drugo ponuditi narodu, pa pali vatru ne bi li pokrenuo svađu koja će pokriti njegov kriminal, ipak je ovo podiglo krvni pritisak svima koji pamte Karadžićevo vrijeme. Nakon svega što je Dodikov režim do sad učinio, ostalo je pitanje : šta je sljedeće? Hoće li on započeti sukobe, hoće li pasti krv, koja je uvijek bila fitilj na balkanskom buretu baruta? Ne treba zaboraviti da se srpska opozicija bori protiv njega da bi uzela vlast, a ne da bi ispravljala istorijske nepravde. Ako je Karadžićeva domaćica, zajedno s Dodikom, presijecala vrpcu ispred studentskog doma, Karadžićeva kćerka Sonja nalazi se na jednoj od izbornih lista SDS-a, a žestokih branilaca srpskih zločina ne manjka ni drugim strankama. I ne treba se ni od koga među njima nadati da će, sami od sebe, da se odreknu zločina počinjenih u njihovo ime.

Zbog toga sam ja, na dan pisanja ovog teksta, izjavio na našoj predizbornoj konferenciji za štampu otprilike sljedeće : malo je da se Radovanovo ime da jednom studentskom domu, njega treba proglasiti za počasnog predsjednika ovog entiteta, a Dodika, ako pobijedi na izborima, za doživotnog predsjednika. Jer, Republika Srpska je nastala genocidom, etničkim čišćenjem i najvećim zločinima koje je Evropa zapamtila na kraju dvadesetog vijeka, ubijanjem, progonima, silovanjima, mučenjima, nastala je rušenjem džamija i koncentracionim logorima, ubijanjem djece, masovnim grobnicama i ponižavanjem ljudi, nastala je na našoj krvi, našim suzama, na našem bolu i našoj patnji. A ono što je stvoreno zločinom i treba da za svoju zastavu ima najveće zločince i najveće branitelje zločina. Da se zna šta je šta.

A sve to pokazuje Bošnjacima i Bosancima da imaju pred sobom dva puta do ovih izbora. Jedan je put za one koji neće više da dozvole da ih Dodik i slični grmalji ponižavaju, za one koji imaju u sebi makar mrvu dostojanstva i mrvu samosvijesti, za one koji su u stanju da se usprave i kažu šta žele, a šta ne žele. To je put za ljude koji neće svoje živote,  svoju domovinu, svoj zavičaj i svoju budućnost pogaziti i prodati drugima. To je put za one koji neće tražiti besmislena opravdanja za svoj kukavičluk i neizlazak na izbore, za one koji umiju dići glavu i učiniti što mogu, za one koji imaju ljudski osjećaj dužnosti prema sebi i drugima.

Drugi put je za one druge.

Na vama je da izaberete kuda ćete.