Piše: Jusuf Trbić
Bosna je zaista zemlja čuda. Po korupciji smo najgori u Evropi, kažu posljednje analize, a niko se ne buni. Političari kradu i varaju bez pardona i nikad ne odgovaraju zbog toga, a niko se ne buni. Siromaštvo i bijeda su svima došli do grla, pa mladi ljudi u buljucima napuštaju zemlju, bježe od „svojih“ i iz etnički „čistih“ sredina, a niko se ne buni. Novokomponovani vjernici ne daju nam da dišemo, a nema protesta. Susjedne države rade po Bosni što im padne na pamet, a niko ni mukajet. Sad, eto, i Visoki predstavnik svojim intervencijama jača etničku podjelu, evropski parlamentarci se s tim ne slažu, a i u britanskom parlamentu bilo je mnogo primjedbi na ponašanje her Šmita. Ali, mi se ne bunimo, ili to činimo onako pomalo, preko medija, tek toliko da se vidi da smo živi. Predvidjeli su to davno autori stripa o Alanu Fordu, kad su napisali: „ Ovo je slobodna država, narode moj. Niko vas ne može natjerati da mislite svojom glavom, ako vi to ne želite.“
Ipak, sve su češći glasovi koji zahtijevaju promjenu sistema, jer je svima jasno da se loš, pokvaren i do kraja korumpiran sistem ne može popravljati, njega treba mijenjati iz temelja. Međutim, to se već na prvi pogled čini kao nemoguća misija, jer našim političkim snagama očito odgovara ovo stanje kontrolisanog haosa, u kojem svako neprikosnoveno vlada u svojoj avliji. Oni se javno međusobno svađaju „na krv i nož“, a zapravo se odlično slažu i ne pada im na pamet da mijenjaju sistem kako bi ga približili evropskim standardima. Za njih je Evropa neprijatelj koji traži vladavinu prava, zakone, red i poštovanje dogovorenog, a to je ono što bi mnoge naše lidere odvelo u zatvor. Pa se trude da nas od lošeg dovedu do goreg. A može li međunarodna zajednica, koja je i nametnula ovakav sistem (doduše, uz našu saglasnost), učiniti nešto da konačno krenemo na pravi put? Ako sudimo po onome što radi Visoki predstavnik – teško.
U prošlom tekstu na ovom mjestu pomenuo sam presude Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, čije bi provođenje otvorilo put BiH u građansku Evropu. Da li je Kristijan Šmit išta učinio da se to dogodi? Nije. Ono što je svetinja u normalnom svijetu, pogotovo u domovini her Šmita – poštovanje sudskih presuda, u Bosni ne važi. Šmit je svojom intervencijom želio, kako sam kaže, da odblokira proces formiranja vlasti u Federaciji BiH, u čemu je djelimično uspio, i da, pod pritiskom susjedne Hrvatske, omogući Draganu Čoviću i HDZ-u zaštitu navodno ugroženih prava Hrvata, kojima je dejtonski ustav omogućio da sa deset posto stanovništva dobiju polovinu vlasti u FBiH i trećinu u državi. Šmit je na njihovoj strani kad govore da Hrvati treba da biraju člana Predsjedništva BiH koji je Hrvat, mada je Ustav BiH, koji Šmit treba da čuva, iziričit: članove Predsjedništva ne biraju etničke grupe, koje mi zovemo narodima, već svi građani. Sad je na sceni nastojanje da se i taj građanski princip ukine, a čini se da Šmit nema ništa protiv toga.
Na nedavnim saslušanjima u Evropskom parlamentu i Parlamentu Velike Britanije Šmitu je postavljeno pitanje koje se i kod nas moglo čuti: zašto je svoje intervencije ograničio na Federaciju BiH, a nije ni dotakao drugi entitet. Njegov odgovor je bio da su problemi u Federaciji, a da ih u RS-u nema. Da li je baš tako?
U Ustavu RS piše da je to entitet tri ravnopravna naroda, građana i Ostalih. Da li je Šmitu poznato da od tih pet elemenata – četiri, praktično, ne postoje? Entitet RS je zajednica samo jednog naroda, pravoslavna kvazi-država uređena na građanskom principu, sa pravilom jedan građanin – jedan glas. Odlučuju oni koji su u većini, i na to niko nema primjedbi. U Federaciji Šmit protežira pravilo nejednake vrijednosti glasa, pa jedan glas Hrvata vrijedi kao tri, pet ili deset glasova Bošnjaka, kako bi se na taj način postigla nekakva etnička ravnoteža. U entitetu RS je drugačije. Kako kaže novinar Avdo Avdić u jednom tekstu iz marta 2022. godine „jedan glas srebreničkog Bošnjaka vrijedi koliko vrijedi i jedan glas nekoga iz srpskog naroda…A to što su Bošnjaci u manjini, direktna je posljedica genocida.“ Treba li reći da je slična situacija i u drugim gradovima u ovom entitetu, u kojima su, uoči rata, Bošnjaci bili u većini. Zašto građanski princip vrijedi tamo gdje su Bošnjaci protjerani, a na teritorijama na kojima su se odbranili – nejednaka vrijednost glasa? Zašto građansko uređenje može kod svih ostalih, samo za Bošnjake ne može?
Šmit je, kako sam kaže, protiv toga da Hrvatima drugi narod bira predstavnike. A ko bira bošnjačke predstavnike u entitetu RS? Ko bira ministre Bošnjake? Nedavno je Bošnjak imenovan i za ministra u državnoj vladi, odlukom Milorada Dodika. Ali, to za Visokog predstavnika nije problem. U RS-u nema Bošnjaka na čelu institucija, čak ni policije, nema ih u medijima, u obrazovanju, u javnim službama, osim onih koje postavi vlast. Ali, ni to nije problem.
Treba se podsjetiti i na poznatu čestitku koju je Dragan Čović uputio poslanicima Narodne Skupštine RS, da „čuvaju Republiku Srpsku“, takvu kakva je. Jer će i on, kako se s pravom nada, uz pomoć Šmita i međunarodne zajednice dobiti isti takav entitet, a dalje se zna. Zašto Kristijan Šmit i ne pominje mogućnost da se društveni sistemi oba entiteta izjednače, što je i dejtonska obaveza, i da se konačno ukine različito uređenje entiteta, kakvo nema ni jedna druga država u svijetu. Nedavno se prvi put čulo od jednog američkog zvaničnika kako SAD ne želi „bosnizaciju“ Kosova i stvaranje Republike Srpske tamo. Pa, kad je tako, zašto nam ne pomognu da se organizujemo kao sav normalan svijet?
A ako oni to ne žele, šta mi da radimo? Da ponovim: svi Bosanci i Hercegovci, i političke snage i intelektualci, i institucije i građani, kojima je stalo do ove države, morali bi konačno stati u jedan stroj, u jedan probosanski front, onako kako to predlažu Esad Duraković, Abdulah Sidran i drugi, i tražiti samo jedno: da BiH konačno bude ustrojena kao ostale evropske zemlje. Neka nam daju ustav bilo koje evropske države, da ga prepišemo, može Švajcarska, može Belgija, može Austrija, Njemačka, Francuska, bilo koja. Ili da se vratimo na ustav Republike BiH, jer je dejtonski ustav nelegalan, pošto nikad nije usvojen u Parlamentu BiH. Moramo takve zahtjeve izgovoriti toliko glasno, da ih svi čuju, i poslati zahtjev na sve važne međunarode adrese. Moramo skrenuti pažnju na sebe, ako hoćemo da sami sebi pomognemo.
Da krenemo od toga, pa dokle stignemo.