Piše: Nedžad Tirić
Koliko još puta građani trebaju birati iste političke kadrove koji iz ministarskih fotelja prelaze u parlamentarne klupe, a da pritom niko ozbiljno ne položi račune za rezultate svog rada?
Uoči Općih izbora 2026. godine ponovo gledamo kako se političke karijere nastavljaju promjenom funkcija, dok građani čekaju bolji životni standard, sigurnija radna mjesta i rezultate obećanih reformi. Ministri se kandiduju za parlamente i skupštine, političari prelaze s jednog nivoa vlasti na drugi, a stranačke strukture nastoje zadržati svoje kadrove unutar sistema.
Zato se nameće pitanje: jesu li izborne liste zaista ponuda novih rješenja građanima ili su, barem dijelom, način da se političkim kadrovima osigura nastavak karijere? Problem nije u tome što se političari kandiduju za nove funkcije, nego u tome da li iza sebe ostavljaju rezultate koji opravdavaju novo traženje povjerenja.
Prema izvještaju N1 od 5. oktobra, brojni federalni i državni ministri kandidovali su se za različite nivoe vlasti. Među imenima koja se spominju su Toni Kraljević, Vedran Lakić, Jasna Duraković, Nasiha Pozder i Edin Forto, dok su Igor Stojanović i Lidija Bradara povezani s drugim značajnim institucionalnim ulogama. Njihove funkcije i političke okolnosti nisu iste, ali otvaraju šire pitanje političke pokretljivosti između institucija.
Nije sporno da političari imaju pravo kandidovati se za nove funkcije. Sporno je ako se promjena položaja lakše ostvaruje nego polaganje računa za prethodni rad.
Fotelje se mijenjaju, odgovornost ostaje
Kako je moguće da pojedini političari gotovo cijeli radni vijek provedu na javnim funkcijama, prelazeći iz ministarstva u parlament i s jednog nivoa vlasti na drugi, a da javnost rijetko dobije jasan odgovor o rezultatima njihovog rada i iskustvu izvan politike?
Politički angažman sam po sebi nije dokaz nedostatka stručnosti. Ipak, građani imaju pravo znati kakvo iskustvo, znanje i rezultate iza sebe imaju ljudi kojima povjeravaju odgovorne funkcije.
Koliko je među onima koji odlučuju o našim životima ljudi koji su radili u struci za koju su se školovali, a koliko onih čija se karijera uglavnom odvijala kroz stranačke strukture, mandate i imenovanja?
Svaki ministar, zastupnik ili drugi nosilac javne funkcije morao bi iza sebe ostaviti jasan trag rada. Šta je uradio? Koja je obećanja ispunio? Za šta preuzima odgovornost?
Umjesto odgovora na ta pitanja, često gledamo nove kandidature, koalicije i raspodjele pozicija. Funkcije se smjenjuju, političke karijere se nastavljaju, a građani i dalje čekaju rezultate.
Politika bi trebala biti služenje građanima, a ne doživotno profesionalno utočište.
Građani ne žive od političkih fotelja
Dok političari razmišljaju o nastavku svojih karijera, građani se pitaju kako preživjeti od plate do plate, platiti račune, pronaći posao i zadržati djecu u zemlji.
Njih ne zanima gdje će završiti neki ministar, nego hoće li institucije raditi u njihovom interesu. Ne zanima ih koliko je funkcija neko promijenio, nego šta je tokom mandata konkretno uradio.
Javna funkcija nije nagrada za političku lojalnost, nego obaveza prema ljudima. Novi mandat sam po sebi nije dokaz uspjeha, kao što ni prelazak u drugu instituciju ne znači da je prethodni posao dobro obavljen.
Zato političare treba vrednovati prema rezultatima, a ne prema sposobnosti da ostanu dio vlasti. Što je neko duže na javnim funkcijama, to bi njegovi rezultati morali biti vidljiviji, a odgovornost veća.
Odgovornost počinje na izborima
Odgovornost nije samo na strankama. Dio odgovornosti snose i građani, jer svojim glasovima odlučuju kome će povjeriti vlast. Ali nije dovoljno optuživati birače: važno je i kakve su im alternative, koliko su informisani i koliko je politički sistem transparentan.
Ipak, svaki birač treba sebi postaviti jednostavno pitanje: šta je ovaj kandidat uradio i zašto bih mu ponovo dao povjerenje?
Ako se iznova nagrađuju oni koji nisu pokazali rezultate, teško je očekivati promjenu. Stranke moraju ponuditi ljude prema sposobnostima, iskustvu i učinku, a građani ne bi smjeli prihvatati stranačku pripadnost kao dovoljnu preporuku za javnu funkciju.
Bosni i Hercegovini nisu potrebni političari kojima je najveći uspjeh očuvanje vlastitog položaja. Potrebni su joj ljudi koji će preuzeti odgovornost, ostvariti rezultate i prihvatiti da povjerenje građana nije trajno pravo.
Kandidatura za novu funkciju legitimno je demokratsko pravo. Ali ona ne smije služiti kao zamjena za odgovornost za prethodni rad.
Na kraju, pitanje nije samo ko će zauzeti koju fotelju, nego ko će odgovarati za ono što je obećao, a nije uradio.
Fotelja se može promijeniti preko noći ali povjerenje građana mora se zaslužiti.

















