Piše : Jusuf Trbić

ODLAZE BIJELJINCI

 Malo-malo, pa čujemo da je otišao još jedan Bijeljinac, otišao u svoj nebeski zavičaj, u tamu ništavila. S njim odlaze sjajne neke godine, tuge i radosti, kule u vazduhu, životi, nekad blistavi, a sad poharani, odlazi sjećanje i prošlost duboka i zlatna, danas ugušena i zaboravljena. Odlazi ono što se više nikad vratiti neće, da nas opomene, da kaže kako se ponor vječite noći otvara i pred našim nogama. Razbacani po svijetu, mimo svoje volje, istjerani iz sopstvene kože, pritisnuti tuđim nebom i vlastitom mukom, traju stari Bijeljinci kao što traje uvelo cvijeće života. I odlaze u tuđu zemlju, da mira u njoj nikada ne nađu, u zemlju, u vječiti pokoj u kojem nikoga svoga nemaju. Ili ih zapakuju nježno, pa ih upute u stari zavičaj, da konačno nađu smiraja. Nestaje tako Bijeljina, odlazi pod zemlju, i trajaće još malo u srcima onih koji pamte. Kad se i oni ugase, naš grad će se konačno preseliti u oblake, da ga više nikad niko ne dohvati.

Danas sam dobio vijest da je umro stari Bijeljinac Namik Hujdurović. Pamtim ga kao tihog, vrijednog, dobrog čovjeka koji se sav predao duhovnom životu grada. Rođen je 1929. godine u Bijeljini, tu je završio osnovnu i srednju, a zatim i Višu pedagošku školu, i najveći dio svog radnog vijeka proveo je kao rukovodilac Narodnog univerziteta. Bila je to ustanova koja je obrazovala ljude za različita zanimanja, od takozvane “večernje škole” u kojoj se sticala diploma osnovne ili srednje škole, pa do kurseva za različite poslove i zanate. Mnogo ljudi je prošlo kroz učionice ovog nekada lijepog zdanja u centru grada, iznad apoteke “Majevica”, pored Pošte.

Tu su se okupljali i oni koji su se bavili umjetnošću: pisci i pjesnici, slikari, muzičari. Ja sam bio član Književnog kluba još od prvih razreda Gimnazije, i u to doba objavljivao sam pjesme u više listova i časopisa, baš kao i Namik Hujdurović, koji je pisao i poeziju i prozu. Najvažniji su bile „Brazde“, list za književnost i kulturu koji se pravio u Narodnom univerzizetu. Bio je to jedan od rijetkih takvih listova na opštinskom novou, a bio je čitan na čitavom prostoru na tromeđi tri republike. List je počeo izlaziti 1960. godine, pokretač je bio Klub pisaca, a izdavač Narodni univerzitet. Prvi i kasniji dugogodišnji urednik bio je Namik Hujdurović. List je imao širok spektar tema, ali je izlazi povremeno, u skladu s mogućnostima, pa su do kraja 1979. godine izašla samo 23 broja, dok je 50. broj štampan tek 7. juna 1990.

Godine 1972. godine objavljena je, za te prilike, jedinstvena zbirka pjesama, nevelikog obima, sastavljena od pjesama tada najistaknutijih pjesnika Semberije. Izdavač je bio Narodni univerzitet, a pjesme je odabrao čuveni sarajevski pjesnik Duško Trifunović. Knjiga se zvala  “Poetska rukovet Semberije”, i u njoj su bili predstavljeni sljedeći pjesnici: Namik Hujdurović, Drago Kuđić, Jusuf Begić, Bogoljub Marić, Milan R. Marković, Rajko Krsmanović, Jusuf Trbić i Vladislav Tomić. Dvije decenije kasnije, kad je krenuo rat protiv Bosne, Namik se sa porodicom našao u Švajcarskoj. Čuo sam da žudi za zavičajem i samo o njemu priča. Ali, koliko znam, nikad se nije vratio, makar da pokuša vidjeti svoj nekadašnji život. Umro je u tuđini.

Za ovu priliku evo kratkog izbora pjesama Namika Hujdurovića.

 

UZGRED ZAPISANO

Ovjde će biti riječi o stvaraocima oblika koje su na osnovu

stvaralačke energije primili kao sveopšti motiv i veliki i mali.

Između podstreka i njihovog djela postojao je život.

Zabilježen trenutak iz njega postao je roman, pjesma, simfonija, igra, edikt…

Istina u rasponu između veličanstvenog i ništavnog!

. . . Prvi pobjedonosni krik pećinskog čovjeka nad prvim

porazom prirode bio je znak rađanja razuma.

Bio je to prvi muzički ton.

Koliko bezbrojnih velikih tonova leži u muzici od davnina

do savremenosti koju provlače kroz našu dušu oni čiji se

pobjedonosni krikovi  pretvaraju u naše trajno oduševljenje …

. . . Likovni oblici stvoreni negdje u pećinama pračovjeka, kada

je svoje osjećanje pokušao da izrazi nekom čudnovatom groteskom,

tekli su kao nepresušna rijeka kroz vijekove.

Koliko ih je  proteklo u minulom vremenu? Još nema nikog ko bi znao odrediti njihov broj …

. . . Postoje nedokučivi i tajanstveni poleti kod stvaralačkog

čovjeka. On osjeća čudne i velike tokove i strujanja oko sebe.

Oni se projiciraju na njegov unutrašnji život i on  počinje

da ih osjeća, da prima. Jednovremeno on osjeća i silnu želju da ih

izrazi i svemu tome da oblik ili da izvrši postupak. Veliki i

rijetki dolaze na pijedestal uzvišenosti.

Oni su napojeni sa nepresušnog vrela svoje snage, malo po-

znate mnogobrojnim …

. . .  U svijetu stvaralaštva postoje teme koje pripadaju svim

narodima svijeta. Pojam borbe dobra i zla jeste osvještan motiv

i velikih i malih nacija. One postoje otkako se zna za materijalnisvijet.

Djela koja uzvisuju pobjedu dobra i koja su razumljiva svima

i na svakom mjestu, prelaze etničke i jezičke granice i kao

nabujala rijeka ruše sve prepreke formalnosti. Nazvati ih opšteljudskom svojinom potpuno je pravilno…

. . . Griješilo bi se ako bi se u jednoj naciji jedna od velikih

opšteljudskih  svojina smatrala tuđom ako je ona na drugom

mjestu već data. Koliko god ona pružala mogućnost jednima,

dozvoljava da bude predmet inspiracije drugih.

Važno je koliko su jedni, a koliko drugi mogli dati na jednoj te istoj temi.

Zbir djela stvorenih da traju duži period jednako su draga

na svim krajevima svijeta…

Svi književni dokumenti su zabilježeni da traju vječno.

Književnost je monumentalna, a književno djelo je onda vječno kada

je prihvatljivo u svim vremenima.

Književnost postavlja dvoje: opšti interes i umjetničku formu.

Jedno je funkcija drugog. Oblik je čuvar, koji se brine da

ne propadne sadržaj, blago koje mu je književnik povjerio…

. . . Mnogi smatraju da je dovoljno primaći se sjenci nekih

velikih i biti veliki i istinit.

Samo rijetki znaju da jedan cvijet nikada ne cvjeta u svojoj

pravoj veličini u sjenci drugoga.

Prve susrećemo prazninom na svakom uglu, a drugi žive u

nama kao dijelovi našeg bića…

. . . Aplaudiranje gomile je najveće i trajno priznanje ako traje.

Tad se sva srca ljudska odazivaju na osjetljivu žicu

duše koju je vješto dodirnuo tvorac nekom neizmjernom veličinom…

 

VRHOVIMA

U mom susjedstvu
djevojčica uči da svira
na violini.

Svakim danom
kraj mene prolazi
jedna nevješta muzika –
velika za djevojčicu.

Svakog dana,
kada kraj mene prođe ta muzika,
djevojčica pita
da li dobro svira…

Ja kažem:
Sutra.
I tako svaki dan…

 

GUGUTKE

U jednom smrznutom jutru zimskog vremena čuo sam kraj
prozora svoga stana očajne krike zalutalih ptica. Taj glas
činio mi se kao doziv utopljenika. Otvorio sam prozor
i ugledao dvije gugutke smoždene surovim danima. Došle
su meni, čovjeku, od koga su čitavo ljeto bježale, da im
pred kljun bacim koje zrno prosa.

To sam učinio. Njihov put u životnom lijetu nastavio se
za jedan dan. Otada, gugutke su me svako jutro budile
svojim izgubljenim glasom. Uvjek sam im davao proso.
Vremenom njihov krik, sličan dozivu utopljenika, postao
je vesela pjesma kraj prozora moga stana. Bilo mi je drago
što su moje gugutke postale vesela igra smjelog lijeta. Volio
sam ta jutra, kad su me one budile svojim zahvalnim
smijehom.

Jednog dana kad su došle po svoje proso, među njih pade
treća gugutka smoždena surovošću vremena. Pokušala je nemoćno da dohvati jedno zrno prosa. Kad su to vidjele
moje dvije vesele i snažne gugutke, priđoše joj i dotukoše
je svojim mliječnim kljunom.

Sutra drugi dio o Namiku Hujduroviću