Piše_ Jusuf Trbić
Šta je to kad neko slavi zločince i njihove zločine, a zna da su u pitanju zločini, i upravo zbog toga i slavi one koji su ih počinili? Za mene je to, već godinama, prava zagonetka. Ponašanje zliočinaca je već lakše razumjeti, čak i kad se radi o naizgled normalnim, pristojnim, kulturnim ljudima, kakvi su bili nacisti u koncentracionim logorima. Hana Arent je pisala o “banalnosti zla”: ubice u logorima su, van bodljikave žice, vodile normalan život, brinuli se za porodicu i djecu, pazili na kućne ljubimce. Njima je ubijanje bilo opredjeljenje, način služenja zajednici i ideologiji, ispunjenje kolektivne volje. I zato nisu osjećali nikakvu grižu savjesti, ni nakon svega. Oni su bili vojnici jedne zločinačke ideologije.
Ali, kako razumjeti one, po svemu mirne i normalne ljude, koji slave zločine, čak i ubijanje djece i civila, pogotovo kad tačno znaju šta se dogodilo, i naročito tada, a da sami od toga nemaju nikakve koristi?
Razmišljao sam o tome nedavno, kad sam vidio punu salu Centra za kulturu na premijeri dokumentarnog filma o generalu policije Goranu Sariću. On je, kao što se zna, optužen za teški zločin: učešće u ubijanju 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić u septembru 1992. godine, a prema izjavama Tužilaštva, prikupljeni dokazi nedvosmisleno to potvrđuju. Goran Sarić se, kako smo čuli, dobrovoljno prijavio da ubija civile i djecu. Kad je sudski proces počeo, ljekari u Banjoj Luci dali su mu potvrdu da je teško bolestan, pa je odsustvovao sa svakog ročišta, da bi Sud na kraju bio primoran da razdvoji njegov slučaj od slučaja ostalih. Sarić je onda otišao u Srbiju, gdje se njegovo zdravstveno stanje naglo popravilo, do te mjere, da je čak došao u Bijeljini, na premijeru pomenutog filma. Sjedio je u prvom redu, a blizu njega bio je sveštenik Srpske crkve.
Teško je bilo izbjeći sjećanja na slične događaje: od sveštenika koji blagosiljaju zločince i vladike Kačavende koji poziva na “osvetu Turcima” u Srebrenici, do promocije knjige o strašnom, patološkom ubici iz Višegrada Milanu Lukiću, koji je, pored ostalog, spalio žive više od stotinu civila, uglavnom žena i djece (među kojima je bila i beba stara samo dva dana). Promocija je održana u parohijskom domu Hrama Sv. Save u Beogradu. Za sve ove godine nikada nismo čuli ni jednu riječ osude zločina nad nesrpskim civilima, niti i jednu riječ žaljenja zbog rušenja džamija. Kao da su zločin i mržnja normalizovani do te mjere, da se malo ko na to obazire. Tačnije: negiranje i slavljenje zločina postali su matrica ponašanja sljedbenika velikosrpske ideologije do te mjere, da se i najmanji znak žaljenja žrtava smatra izdajom. Patriotska laž postala je danas obavezujuća norma ponašanja – ko ne laže, taj nije s nama, znači: izdajnik je, otpadnik, sluga neprijatelja. Istina je, pri tome, postala potpuno nevažna.
Mnogo puta su dežurni “rodoljubi” mene proglašavali za srbomrsca, ne trudeći se da, makar jedan jedini put, kažu šta u mojim tekstovima nije istina. A kad nemaju šta da kažu, jednostavno prećute istinu, kao što to rade mediji u ovom dijelu zemlje. O slučaju o kojem sam govorio i sudskom procesu zločincima, mediji u Bijeljini nisu do sad objavili ni jedno slovo, mada čitav proces već jako dugo traje. Pisao sam o tome, ali da ponovim: jednom su na komemoraciju povodom zločina nad Sarajlićima, Sejmenovićima i Malagićima, došle i ekipe BN Televizije i RTRS-a. Bio sam prijatno iznenađen. Ali, sutradan i narednih dana, te dvije televizije nisu ništa objavile o tome. Kao da ih se ne tiče. Ja sam onda objavio otvoreno pismo, koje sam uputio tim redakcijama (bez ikakvog efekta, naravno), u kojem sam ih pitao: da li bi se tako ponašali da su u pitanju srpska djeca? Ako ne bi (što je jasno), to se onda zove: fašizam. Nikakav odgovor na to do danas nisam dobio.
General Sarić (za sad) nije osuđen i po tome je, bar formalno, slobodan građanin. Ali, ako je optužen za tako teške zločine, najmanje što se očekuje jeste da se vlast uzdrži od slavljenja takve osobe, dok se ne dokaže da li je kriv ili nije. A Sarić je, kao što je poznato, jednoglasnom odlukom Skupštine Grada, lani dobio najveće priznanje koje Bijeljina dodjeljuje svojim građanima. Da li bi to priznanje dobio da nije optužen? Da li bi o njemu bio snimljen film i prikazan pred punom salom baš sad, u toku procesa protiv njega? Odgovor je jasan, ako znamo s kakvom su pompom i slavljem dočekivani srbijanski ratni zločinci nakon povratka iz Haga.
Ali, ako takvo ponašanje forsira zvanična ideologija, kako je moguće da obični ljudi na to pristaju? Moram navesti ovaj detalj: u prepisci na društvenim mrežama, povodom mog teksta, jedna čitateljka je izrazila žaljenje zbog ubijanja djece i naglasila da je poznavala malu, desetogodišnju Almu Sarajlić, svirepo ubijenu na obali Drine, jer je išla u isti razred kao i njena kćerka. Dobila je ekspresni odgovor od čovjeka koji nije krio ime, ni prezime, ni svoju fotografiju. Poručio je pomenutoj gospođi da je srpski izdajnik, da treba da ide u drugi dio države i da promijeni vjeru! Kao da vjera naređuje ubijanje drugačijih i zabranjuje svako sažaljenje nad njihovom sudbinom. Čak i kad su djeca u pitanju.
Pokušavam da shvatim karakter osobe koja odobrava ubijanje djece i mrzi sve one koji zbog toga žale. I ne uspijeva mi.
Možete li vi?
