Piše: Saud Grabčanović
Odnos bosanskih vladara prema Crkvi bosanskoj i hereticima-bogumilima
Na osnovu izloženih činjenica može se zaključiti da je odnos bosanskih katolika, a posebno bosanskih vladara koji su prihvatili katoličanstvo i priznavali papu, prema Crkvi bosanskoj kao i prema njenim sljedbenicima krstjanima-bogumilima bio skoro sve vrijeme postojanja Bosanske države veoma tolerantan. Jedino se u posljednjem stoljeću postojanja Bosanskog kraljevstva odnos bosanskih vladara prema toj crkvi korjenito promijenio i postao vrlo neprijateljski. Uzrok prvobitnog tolerantnog odnosa bosanskih vladara je bila velika snaga i popularnost Crkve bosanske u običnom narodu i jako veliki broj njezinih pripadnika, posebno među plemstvom. Glavni razlozi prećutnog tolerisanja bogumila od strane bosanskih vladara-katolika u Bosni su bili dvojaki. Prvi razlog je bio taj što su mnogi od bosanskih srednjovjekovnih vladara bili u mladosti pripadnici Crkve bosanske krstjani-bogumili. Rodile su ih majke bogumilke, odrasli su, vaspitavani i školovani u učenju te crkve, pa im je ona zauvijek bila u srcu. Oni su zato vrlo rado koketirali sa „djedovima“ i „gostima“ Crkve bosanske, koji su predstavljali njeno vođstvo. Crkva bosanska, njeno vođstvo i „krstjanski“ plemići su „iz sjenke“ dijelili vlast sa bosanskim vladarima i ravnopravno participirali u njoj. Mnogi bosanski vladari u stvari su u sebi bili kripto-bogumili, a katoličanstvo su prihvatali samo pod pritiskom i to u cilju da zaštite svoju zemlju i narod od bijesa papa, krstaških ratova i pogibelji koji su se kao Damoklov mač nadvijali nad nesretnom bosanskom državom i njenim narodom! Bosanski vladari su se odlučivali na ovakav pristup problemu sa „hereticima-patarenima“, kako su se u ta vremena pogrdno nazivani bogumili, i iz sasvim pragmatičnih razloga, zbog „mira u kući“. Napad na tako moćnu istituciju kakva je bila „Crkva bosanska“ i progon njenih veoma brojnih sljedbenika mogao je izazvati građanski rat u Bosni sa neizvjesnim ishodom i nesagledivim posledicama. Bosanski vladar koji bi se odlučio na progon bogumila imao je šansu da od „lovca postane lovina“, rizikovao je da ga većinski bogumili-krstjani poraze, skinu sa vlasti i protjeraju iz zemlje, pa čak i da ga ubiju!
Naš prvi kralj Tvrtko, koji je bio gorljivi katolik, pokušao je to napraviti nakon stupanja na bansko prijestolje Bosne. Međutim, taj se potez za njega i njegovu vlast pokazao jako lošim. Bogumili su se digli protiv njega i zbacili ga sa vlasti, a on je jedva živu glavu spasio bjekstvom u Ugarsku. Kada se nakon nekoliko godina ban Tvrtko uspio ponovo vratiti na vlast u Bosni, on tako nešto nikada više nije smio ni pokušati uraditi. Tolerantnost je u pojedinim periodima vlasti nekih bosanskih vladara katolika bila manje izražena, posebno u vrijeme krstaških ratova protiv Bosne, a bilo je bosanskih vladara koji su vršili i progone i istrebljivanje sljedbenika Bosanske crkve polovinom 15. vijeka.
Deformacije u učenju Crkve bosanske, njeno slabljenje i nestanak u Bosni
Krajem 14. i početkom 15.vijeka Crkva bosanska se počela iznutra sama rastakati i napuštati svoju izvornu bogumilsku strogost i učenje. Nesumnjivo su ove izmjene učenja izazvala razdor unutar Crkve bosanske među vjernicima, i njeno slabljenje.
U to je vrijeme u Crkvi bosanskoj došlo do napuštanje tvrdog bogumilskog učenja i ova se crkva svojim novim učenjem i dogmama počela približavati katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Odbačene su njezine ranije tvrde crkvene dogme od strane običnih vjernika, kao i od elite te crkve „pravih krstjana i krstjanica“ za koje su važila stroga pravila i zakoni crkve i koji su bili primjerom običnim vjernicima. Prema prvobitnim crkvenim dogmama bogumilstva „pravi krstjani i krstjanice su živjeli isposničkim životom i u potpunom celibatu. Međutim, sada po novom učenju redovnici, kao i crkveno vođstvo Crkve bosanske „strojnici“, „djedovi“ i „gosti“, napustili su celibat, ženili su se i udavali i imali potomstvo! Da su se u Crkvi bosanskoj u to vrijeme pred njen slom dešavale čudne metamorfoze, najbolji nam je dokaz oporuka jednog njenog istaknutog predstavnika „gosta“ Radina Butkovića iz 1466. godine, koji je bio stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića-Kosače. Po tom njegovom testamentu je lako zaključiti da je „gost“ Radin za svoga života zgrnuo veliko blago. Gost Radin je ovom oporukom ostavio svojim naslednicima 5.640 velikih zlatnih dukata, osim drugog nepokretnog i pokretnog imanja: konje, srebrne i zlatne tanjire… U oporuci on kaže da ostavlja svojim nasljednicima i svoju odjeću: “plašt ukrašen krznom i zlatom” i “crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš”. Ovaj Radinov testament je frapantan podatak koji nam govori da su se u tadašnjoj Crkvi bosanskoj desile promjene koje su potpuno suprotne izvornom bogumilskom vjerovanju. Prema izvornim bogumilskim načelima „perfecti“ moraju živjeti kao siromašni isposnici na „hljebu i vodi“, zabranjeno im je uzimanje novca od vjernika i posjedovanje materijalnih dobara. Ponašanje gosta Radina je bilo daleko od onih skromnih prvih bogumila koji su sami o sebi govorili da su „pauperis Christi“ – Kristovi siromašci. Pored ovoga po izvornim bogumilskim kanonima Radin je kao „pravi krstjanin“, koji je primio tzv. „duhovno krštenje“, morao biti spolno uzdržljiv i živjeti u totalnom celibatu sav svoj život. Međutim,u njegovom testamentu spominju se kao nasljednici njegove dvije snahe, od njegovih ranije umrlih sinova (po tome on je imao dva sina, nepoznatih imena) i njegove dvije kćerke: Vučica i Alinka! Ovo nam jasno govori da je Crkva bosanska u vrijeme pred svoju propast potpuno izgubila „kompas“, svoju prvobitnu čistoću i čvrstinu koja ju je krasila vijekovima i zahvaljujući kojoj je opstala u Bosni uprkos krstaškim ratovima. Oporuka (testament) navedenog „gosta“ Crkve bosanske Radina Butkovića iz 1466. godine takođe nam govori o korjenitim promjenama koje su se desile u učenju Crkve bosanske, koja je skoro potpuno napustila svoje ranije bogumilske dualističke kanone. Iz ove oporuke saznajemo mnoge karakteristike ove nove reformisane Crkve bosanske. Crkva bosanska je u vrijeme gosta Radina korijenito izmjenila svoje učenje u odnosu na raniji bogumilski period. Nova Crkva bosanska je za razliku od bogumilstva koje poznaje samo jedno lice Isusovo-božansko i nematerijalno, sada vjerovala u Sveto Trojstvo, odnosno, u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, u materinstvo Majke Božije, u stvarno mučenje i smrt Isusovu, zatim, njegovo uskrsnuće i uzašašće, u istočni grijeh, osobne grijehe, oproštenje grijeha, u vječni život, posebni sud nakon smrti i Strašni sud, i milost Božiju. U oporuci gosta Radina naglašava se važnost molitve i značaj posta. Novi bosanski krstjani, su za razliku od bogumila štovali svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u apostolskom vjerovanju, osim „vjerujem u svetu katoličku crkvu“. „Zbornik Hvala krstjanina“ iz 1404. godine , knjiga koja sadrži nove dogme Crkve bosanske, u sebi sadrži i dekalog (Deset Božijih zapovjedi iz Starog zavjeta), ali i slike starozavjetnih proroka, kao npr. Mojsija, a tu je i Ivan Krstitelj, za kojeg znamo da su ga ranije bogumili prezirali kao đavola. Ovo nam jasno govori da je Crkva bosanska u to vrijeme potpuno napustila svoje izvorne bogumilske korijene i da je počela priznavati „Stari zavjet“ i njegove proroke. Nesumnjivo je da su ove izmjene učenja izazvale u to vrijeme veliki razdor unutar Crkve bosanske i njeno slabljenje. Sredinom 15. vijeka iznutra oslabljena Crkva bosanska je zbog velikih progona, koje je uz pomoć i blagoslov pape organizovao bosanski kralj Stjepan Tomašević, praktično nestala sa istorijske pozornice.
(Nastaviće se)
