Piše: Saud Grabčanović

Opremljenost i taktička obučenost osmanske vojske

O stvarnom tehničkom, tehnološkom i taktičkom nivou osmanske vojske u doba opsade Beča postoje oprečna mišljenja i interpetacije. S jedne strane, preovladava uvjerenje da je u 17. vijeku došlo do stagnacije i zaostajanja po tom pitanju u Osmanskom carstvu, dok su sve tadašnje  evropske zemlje usavršavale ratnu tehnolologiju i taktiku. Drugi istoričari, kao i vojni eksperti, opovrgavaju takve tvrdnje, navodeći da su stručnjaci jednakih kvaliteta i znanja bili dostupni i jednima i drugima. Oni tvrde da se objašnjenje nemoći koju je osmanska vojska pokazala u opsadi Beča 1683. godine mora tražiti u nečem drugom, u prvom redu načinu primjene. Osnovna slabost osmanske vojske u ta vremana je bila loša i zastarjela ratna taktika, veoma loša obučenost vojnika, kao i loša sinhronizacija i koordinacija napada.Osmanlije su ratove sa Habzburzma gubile najviše iz tih razloga!  Ne ulazeći u te visoko stručne analize osvrnuću se na poznate činjenice i dostupne informacije o naoružanju osmanskih trupa. Osmanska artiljerija u 16. stoljeću se najvećim dijelom sastojala od topova sa kuglom težine 11-22 oka (30-60 funti), da bi u narednom stoljeću osmanska artiljerija posjedovala topove sa kuglom od 18 oka (50 funti), pa čak i sa kuglom od 30 oka  (85 funti). Osmanska oka je odgovarala težini od 1235 grama. Poljska artiljerija je imala je najviše 125-funtaša, koji su zbog svoje ogromne težine bili rastavljani i prevoženi na posebnim kolima. Zanimljiv podatak kaže da je u vrijeme opsade Beča standardna mušketa osmanskog pješaka imala domet 300 metara, što je za pedesetak metara veći domet od evropskog oružja toga vremena. Međutim, ono što je dugo ostalo stvarna snaga osmanske vojske, koliko god se anahronim činilo, bili su luk i strijela. Godine vježbe koje su spahije i janjičari proveli u rukovanju tim oružjem činile su ih smrtonosnom prijetnjom na bojnom polju. Vješt strijelac mogao je puno brže i preciznije ispaljivati ubojite projektile od neprijatelja koji je rukovao vatrenim oružjem.

Organizacija vojnih pohoda osmanske vojske i taktika prije napada

Ovdje ću pokušati  analizirati na koji način su bili organizovani veliki i dugački vojni pohodi osmanske vojske,  koji su često brojali od 100.000 pa sve do  200.000 ljudi, a nekad i više, te kako se vršio transport namirnica, nužnih ratnih materijala i naoružanja za vojsku. Prema nekim ustaljenim pravilima, vojska se nije kretala duže od četiri sata dnevno, kako transportna kola, kojima je trebalo i do šest sati da bi prešli istu udaljenost, ne bi zaostala previše iza nje. Tako je osmanska vojska u maršu mogla  svakog dana prijeći oko 22 km, što je zavisilo o vremenskim i drugim okolnostima, kao što su prijelazi preko rijeka ili drugih manje prohodnih terena, koji su zahtijevali izgradnju mostova. Takođe, Osmanlije su imale vrlo ozbiljan problem transporta topova, što je zahtijevalo jako puno vremena i napora, pa su se osmanski zapovjednici najčešće odlučivali na što manji broj topova koje će vući sa sobom u ratni pohod, pa bi ih prethodno pažljivo odabrali. Kao prethodnicu glavne vojske u vojnim pohodima na druge zemlje, Osmanlije su koristile posebne diverzantske jedinice čiji su se pripadnici maskirali u životinske kože da bi neprijatelju izgledali što strašnije. Ove diverzantske konjičke jedinice nazivale su se akindžije (akinci) i njihov je zadatak bio da izazovu strah i demoralizaciju kod stanovništva napadnute države. U toku marševa osmanske vojske za nju su posebno bili korisni njihovi vjerni saveznici krimski Tatari, koji su na svojim brzim konjima mogli pokriti daleko širu teritoriju, predstavljajući vrlo efikasnu izvidnicu, ali i odgovarajuću snagu za vršenje brzih diverzija i upada na neprijateljsku teritoriju. Tako su mjesecima prije početka opsade Beča habzburški dio Ugarske i dijelove Austrije terorisale raštrkane, ali veoma dobro koordinisane skupine tatarskih konjanika.

Snabdijevanje i ishrana osmanske vojske

U pogledu snabdijevanja u pojedinačnom smislu, samo su određene jedinice osmanske vojske imale privilegiju stalnog snabdjevanja, poput janjičara. Svaki janjičar dobijao je godišnju novčanu naknadu za odijevanje, a janjičarskim je pukovima država osiguravala i godišnju novčanu naknadu (vakf -i nukud) za troškove ishrane. Za vrijeme rata nisu bila rijetka ni vanredna davanja za pokrivanje troškova opremanja. Pored toga, sami janičari osnivali su zajedničke novčane fondove (kumanya) u koje bi svaki uplaćivao određeni iznos novca. Čak i za tadašnje evropske standarde, janjičari su smatrani izuzetno dobro opskrbljenom i opremljenom vojskom. Što se ostalih vojnika tiče, njihova su sljedovanja hrane bila zadovoljavajuća. Da bi se osjećao kao dio kompaktne cjeline i da bi bio motivisan za zajedničku borbu, ni jedan osmanski vojnik nije smio gladovati. Dnevno sledovanje hljeba po vojniku iznosilo je 1200 grama, dok su ostatak obroka činili riža, maslac i janjetina, sve u vrijednosti otprilike 3000 kalorija.

Osmanske opsade tvrđava i utvrđenih gradova

Opsadu nekog grada ili tvrđave koju je napadala osmanska vojska je započinjala izgradnjom guste mreže opsadnih rovova ispred neprijateljskih utvrđenja. Pristupni rov (sigian jol) vodio je do same tvrđave, a s njegove lijeve i desne strane nalazili su se paralelni rovovi (meterizi) koji su se vraćali nazad prema osmanskim položajima i tako stvarala prostor na kojem su se mogli smjestiti strijelci sa vatrenim oružjem, te haubice i drugi topovi. Spomenuta taktička i tehnološka inferiornost osmanske vojne mašine najviše je dolazila do izraza tokom opsada gradova. Teški topovi upitne preciznosti postavljani su vrlo daleko od tvrđave koju su napadali i odatle nisu pomjerani za vrijeme cijele opsade. Topovska paljba bila je obilna, no ni blizu precizna ni djelotvorna koliko bi se od nje očekivalo, veći dio topovskih hitaca završavao je daleko od mete. Sposobnost osmanskih minera bila je mnogo bolja od artiljerije, pa se u opsadama zbog toga najviše uzdalo u mine i minere (lagumdžije). Njihov posao nije bio nimalo lak, a uključivao je metode jednako neobične i riskantne: miner koji je želio izračunati udaljenost do zida kako bi postavio eksploziv, bacio bi kamen privezan za uže prema zidinama, a zatim presjekao uže i izmjerio njegovu dužinu. Prilikom osmanskog napada na Beč branioci grada su vrlo brzo shvatiti opasnost koju su po njih predstavljali osmanski mineri i njihove mine, pa su pribjegli primjeni vlastitih mina za njihovo uništavanje.

                                                    (Nastaviće se)

Prethodni članakSretna nova, a ista
Naredni članakGodina raspleta
Saud Grabčanović
Rođen u Bijeljini, 10.09.1952 godine. Osnovnu i srednju školu završio u rodnom gradu, a za RTV mehaničara studira u Beogradu do 1973. Poslije Beograda seli se u Vinkovce gdje završava višu mašinsku školu 1983 godine. Rat ga je pomjerio do daleke Njemačke, u gradu Nürnbergu /Augsburgu gdje se stacionira 1993 godine. Radio je u Loewe opta, Metz, Grundig, Telefunken, Philips, Nord Mende, Blaupunkt, Schneider, Sony firmama sve do svoje penzije. Sadašnji status: penzioner ( aktivni još radi elektroniku – profi i piše istoriju - u dokolici)... Najdraži hobi: Istorija( u slobodnom vremenu)