Piše: Saud Grabčanović
Slobodna Ugarska, Imre Tekelji
Na strani Osmanskog carstva u opsadi Beča, kao i čitavom Bečkom ratu,bio je dio Ugarske koji je bio slobodan i nije bio pod Osmanskom upravom nego su njime gospodarili Habzburzi! Izabrani vladar te oblasti je bio plemić Imre Tekelji, koji je kao i ostali ugarski plemići na tom području, bio protestant i ispovjedao luteransku vjeru. Habzburzi, kao veliki zaštitnici katoličanstva i protivnici reformacije, vršili su stalni pritisak na ugarske plemiće koji su prihvatili evangelizam. Habzburzi su protiv luterana u Ugarskoj i Slovačkoj preduzimali i vojne akcije u kojima je vršeno nasilno pokatoličavanje stanovništva. Zbog toga su se ugarski plemići, predvođeni Tekeljijem, okrenuli Osmanskom carstvu koje je u to vrijeme bilo vjerski tolerantna država bazirana na šerijatu i u kojoj su pripadnici drugih vijera mogli slobodno živjeti i ispovjedati svoju religiju. Imre Tekelji (Emerik-Imre Thököly) rođen je u Kežmaroku, Slovačka, 25. septembra 1657. godine a umro je u Nikomediji (Ízmitu) u Turskoj 13. septembra 1705. godine. On je bio ugarski plemić protestantske vjere, kao i mađarski knez i vojskovođa, a poslije i turski vazal. U svoje je vrijeme ironično bio nazivan „tót király“ (“slovački kralj”) odnosno turski: „kuruc király“ (kuručki kralj). Tekeljiju je sultan Mehmed IV 1682. godine poslao ponudu da ga postavi za kralja gornje Ugarske. U skladu sa tom ponudom Tekelji je sazvao sveopšti sabor ugarskih velikaša u Košicama. Najveći kamen spoticanja između cara Leopolda sa austrijskim plemstvom, na jednoj strani, i ugarskih velikaša na drugoj strani, bila je protestantska vjera koju su mađarski plemići prihvatili i ispovjedali. Habsburzi su kao gorljivi katolici sistematski napadali na protestante i silom sprovodili od 16. vijeka politiku katolizacije i to je stvaralo veliki bunt u Ugarskoj. Car Ferdinand II (1619.–1637.), od vremena dok je bio samo austrijski nadvojvoda, uspješno je sproveo ovakvu politiku u nasljednim habsburškim zemljama, no ne i na drugim teritorijima, poput Ugarske i Češke, gdje je i započeo Tridesetogodišnji rat. Šezdeset godina kasnije, njegov nasljednik Leopold I nije se odrekao iste politike, no u novonastalim okolnostima novog rata s Turcima morao je pronaći određeni kompromis kako bi ugarske magnate privolio na svoju stranu. Uplašen razvojem događaja u novembru 1682. Godine, car Leopold je dogovorio primirje s buntovnim Thökölyjem. i započeo pregovore. Kada je te godine Mehmed IV poslao Tekeljiju ponudu da ga učini kraljem gornje Ugarske, Tekelji je sazvao sveopšti ugarski sabora u Košicama, kako sam već rekao, na kojem je proglašen za palatina Ugarske (bana). Ugarski grof Jozef Esterhazy se tome usprotivio i taj čin proglasio kao neustavan, kako bi ojačao svoj uticaj u Ugarskoj. Car Leopold je na ovaj sabor poslao dva svoja predstavnika, kojima je naredio da pokušaju uticati na što više predstavnika u saboru da bi u njemu prevladale simpatije za habsburške interese. Ne samo da ovaj Leopoldov manevar nije uspio, nego je Tekelji lično sultanu poslao novosti o carskim diplomatskim pokušajima podmićivanja. Istvan Szirmay, član delegacije koja je došla Mehmedu, izvijestio ga je i o stanju u Beču kojeg je imao prilike vidjeti nekoliko mjeseci ranije, mogućnostima njegove odbrane i fortifikacijama. Iako je Kaprara javio caru Leopoldu u Beč o ovim događajima, nisu prekinuti pokušaji pridobivanja Thökölyja, čak ni kad je otkriveno da se ovaj sastaje sa sultanom i Velikim vezirom Kara Mustafom. Beč je očajno trebao, ako ne ugarsku pomoć, onda barem neutralnost. Tekelji je u početku prihvatao pregovore sa Habzburzima, tražeći vlast u Ugarskoj, titulu kneza Svetog Rimskog carstva i Red zlatnog runa. Međutim, 21. juna 1682. godine on je objavio kraj primirja sa Austrijom i tako se i službeno stavio na stranu Osmanlija. Poljaci, ozbiljno zabrinuti zbog Tekeljijevog saveza s Turcima, pristali su na pregovore sa Habsburgovcima o savezu. Nisu morali dugo čekati da bi se obistinile njihove crne slutnje.Tekelji je već u jesen 1682. godine vršio upade na poljsku teritoriju, čak do Šleske, ohrabren sultanovom potporom. Godine 1683 , prije pohoda i opsade Beča, pozvao je Hrvatski sabor i hrvatskog bana [Nikolu III Erdödyja da se pridruže njemu i Velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beč. Hrvatski sabor i Erdödy odbili su poziv. Kada je osmanska vojska na čelu sa Kara Mustafom krenula ka Beču, Tekelji je pokrenuo svoje trupe i u savezu sa Tatarima napao je na grad Bratislavu, ali neuspješno. Napadnutom gradu su u pomoć došle austrijske trupe pod komandom Karla von Lotaringena. Iako je bio brojčano nadjačan, Karlo je prešao Moravu dvadeset milja od Bratislave pod okriljem noći, a 30. jula 1683. godine uslijedila je bitka u kojoj su Mađari pokazali vrlo malo volje za borbu, pa su trupe predvođene Karlom von Lothringenom, Ludvigom Badenskim i knezom Lubomirskim odnijele veliku pobjedu. Bratislava je tako bila osigurana od napada Tekeljija i Tatara. Nakon toga Tekelji je sa svojim trupama učestvovao na osmanskoj strani u opsadi Beča. Nakon sloma opsade povukao se nazad u Košice, gdje se oženio udovicom ugarskoga velikaša Franje I Rákóczyja Jelenom Zrinjskom, sestrom Petra Zrinjskog, kojeg je Leopold ranije pogubio zbog izdaje. Tokom kuručkog ustanka došlo je do napada austrijskih trupa na Tekeljijevu tvrđavu Mukačevo (na mađarskom: Munkács). U gradu se nalazila Jelena sa djecom, dok je Imre bio odsutan. Opsada ovog grada je trajala čak tri godine, od 1685. do1688. Odbranom tvrđave je komandovala Jelena Zrinjski. Početkom 1688. godine, ne mogavši je više odbraniti, Jelena je predala tvrđavu austrijskim trupama, a sama postala zarobljenik. Dok mu je supruga s dvoje djece sedam godina bila zatočena u nekom austrijskom samostanu, Imre se borio u sjeveroistočnoj Ugarskoj sa svojim kurucima protiv habsburške vojske. 1690. godine Osmanlije su ga imenovale Velikim sedmogradskim (erdeljskim) knezom. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine dobio je titulu vidinskoga kneza. U sklopu razmjene zarobljenika, supruga Jelena sa djecom mu se 1695. godine vratila. Godine 1691. sudjelovao je u bitci kod Slankamena i 1697. u bitci kod Sente, sve na osmanskoj strani. Predvodio je kuručke konjanike koji su se borili protiv Austrijanaca. Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira, te su supružnici Tekelji, koji su bili na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. februara 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmiru. Imre Tekelji je umro u izgnanstvu u Turskoj 1705. godine. U 20. stoljeću njegovi posmrtni ostatci su vraćeni u Mađarsku u grad Kežmarok i pokopani u mauzoleju nove luteranske crkve. Posmrtni ostaci njegove žene, hrabre grofice Jelene, prebačeni su 1906. godine u Košice, gdje su sahranjeni u katedrali Svete Elizabete uz grob njenog sina Franje.
(Nastaviće se)