Piše: Saud Grabčanović

OSMANSKE PRIPREME ZA OPSADU I ZAUZIMANJE BEČA

       Kako je vrijeme odmicalo i dogovoreni mir sa Turcima iz Vašvara se polako približavao svom isteku, u Beč su počela stizati zabrinjavajući izvještaji s Porte od carskih izaslanika. Grof Albert Kaprara, habzburški poslanik u Istanbulu, u svojimje  pismima uvjeravao cara Leopolda da se Osmanlije posve sigurno pripremaju za novi rat i da neće čekati da istekne dogovoreno vrijeme mira. Bio je dobro upućen u događaje na osmanskom dvoru i znao je da ratoborni Veliki vezir Kara Mustafa ima veliki uticaj na sultana Mehmeda IV, te da mu neće biti problem, uprkos neslaganju drugih vezira, nagovoriti sultana  da pokrene novi ratni pohod. U skladu sa tim, Kaprara je slao upozorenja caru Leopoldu u Beč da pokloni više pažnje odnosima sa Osmanlijama, te da pokuša zaključiti novi mir s njima, ako je to moguće. U slučaju da se to ne ostvari, bilo je nužno, smatrao je grof Kaprara, pripremiti se za rat i pokušati postići nekakav dogovor s francuskim kraljem Lujem, koji je ponovo izvršio invaziju na Rajni. Albert Kaprara je redovno obavještavao Beč o svemu što se dešavalo u Istanbulu i Edirni. U decembru 1682. godine on ponovo upozorava bečki dvor da više ne postoji nikakav drugi izbor nego prihvatiti oružje. Od januara 1683. Porta mu je zabranila slanje bilo kakvih izvještaja i kurira, ali on je našao nekog okretnog čovjeka, koji je preko Moldavije i Poljske stigao u Beč i izložio svu opasnost situacije (Redlih, 308).U avgustu 1682. godine Kaprarina upozorenja su se obistinila. Na ceremoniji u Istanbulu obješeni su tugovi i insignije izrađene od konjskih repova, koje su po osmanskoj tradiciji označavale početak svakog ratnog pohoda. Sultan je odmah nakon Ramazana, 8. oktobra, krenuo prema Edirnama (Hadrijanopolju), navodno radi lova, no sudeći prema ogromnoj pratnji dvorske straže, janjičara, spahija i pomoćnih jedinica bilo je jasno da započinje okupljanje vojnih snaga. Mehmed je u Edirne još ranije preselio svoj dvor i učinio je taj grad ponovo prijestolnicom Osmanskog  carstva. Tada su u Edirne prenesene i dragocjenosti iz palate Topkapi  saraja. U sklopu priprema za rat beglerbegovima, pokrajinskim zapovjednicima je zapovijeđeno da se pojave pred sultanom sa svojim jedinicama, kao da ih u tome prate i sandžakbegovi. Porta je Kaprari kao carskom opunomoćeniku ponudila produženje mirovnog sporazuma pod uslovom da Osmanlijama u ruke preda grad Đer u Mađarskoj, strateški veoma važnu tvrđavu na Dunavu. U stvari, ova je ponuda predstavljala  pokušaj „bacanja prašine austrijskom caru u oči“. Kaprara u ime cara Leopolda nikako nije smio niti mogao prihvatiti takve uslove, pa se sultan sa vojskom polako pripremao za put prema Beogradu.

Polazak osmanske vojske iz Istanbula ka Beogradu 30. marta 1683.godine

Tačno 30. marta 1683.godine iz Istanbula je krenula velika osmanska vojska sa  janjičarima na čelu, u čijem je središtu bio sultan Mehmed IV sa najbližom svitom. Duge i obilne proljetne kiše su na kratko bile zaustavile osmansku vojsku i odgodile njen raniji pokret. Nakon što su kiše stale, sultan je naredio pokret i njegova armija od 100.000 ljudi krenula je prema Beogradu. Među njima se nalazio i grof Albert Kaprara u svojstvu izaslanika austrijskog cara Leopolda I, koji je praktično već mjesecima bio osmanski zarobljenik, a time i vrijedan talac. On je ostavio vrijedne opise putovanja sultanove vojske, opisao tu vojsku i njenu organizaciju, prateće osoblje, službenike i velikodostojnike. On je takođe opisao način putovanja, kao i poteškoće s kojim su se susretali na putu. On je zapisao da je sva ta silna masa vojnika trošila dnevno nevjerojatnih 14 i po hiljada kilograma mesa i 60.000 hljebova (svaki je bio težak oko jednog kilograma). Prilikom prolaska kroz Bugarsku, Makedoniju i Srbiju ovoj su se vojsci priključile vojne jedinice iz tih sandžaka, te se sultanova armija tako uvećala na oko 180.000 ljudi! Kaprara je turske snage procijenio na oko 160.000 ljudi. Kada je vojska početkom maja stigla u Beograd, sultan je nekoliko dana za redom išao u redovne inspekcije vojske i dunavske flote koja ju je trebala pratiti u pohodu. Napokon, 13. maja, Veliki vezir Kara Mustafa paša primio je iz sultanovih ruku Poslanikovu zastavu. Nedjelju dana kasnije Veliki vezir je na čelu trupa krenuo prema Osijeku, dok je sultan s dvorskom stražom ostao u Beogradu. Na putu prema Osijeku, u Sremu, ovoj se armiji pridružila vojska iz Bosanskog ejaleta, iz svih njegovih sandžaka, predvođena bosanskim beglerbegom–vezirom Hizir-pašom i sandžakbegovima. Ta je vojska bila sastavljena od konjanika-spahija i pješaka-bašibozuka. Sa bosanskom vojskom sultanova armija je narasla na oko 250.000 ratnika! Među pristiglim bosanskim vojnicima bilo je puno tadašnjih bijeljinskih spahija i običnih građana. Poujoulat (147), govoreći o ovome veli: »Kara Mustafa je podigao vojsku od 300.000 ljudi, kako izvještavaju obični izvori, a Hammer i neki drugi istoričari govore o 200.000 ljudi«. Komoru, intendantske jedinice, pomoćne čete, kao i čete za prevoz vojske šajkama preko rijeka činili su pretežno kršćanski dobrovoljci iz Carstva, najviše Srbi i Vlasi. Ta ogromna armija je krenula kroz Slavoniju u pravcu Beča u pokušaju konačnog osvajanja “Zlatne jabuke”, koje je ranije dva puta neslavno propalo, prvi put 1529.godine zbog snijega, a drugi put 1566. godine zbog iznenadne smrti sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ova ogromna vojska je nakon nekoliko nedjelja marša stigla do Sulejmanovog mosta kod Osijeka, koji je tada smatran osmim svjetskim čudom, zbog svoje izuzetne dužine od 6 kilometara od Osijeka do Darde!

                                                                       (Nastaviće se)