Piše: Saud Grabčanović

Opsada Beča 1683. godine, grad u osmanskom obruču

Kada su osmanske trupe stigle pred zidine grada Beča i okružile ga, Veliki vezir Kara Mustafa-paša je naredio opsadnim trupama da oko gradskih zidina podignu svoje šatore, a  janjičarima da mu podignu komandni štab južno od grada, nekoliko stotina metara od palisada, tik ispred gradskih zidina, tako da bi on mogao lijepo posmatrati opsadu.Taj položaj gdje se  iza zidina nalazio carski dvorac Hofburg, a ispred njega rijeka Beč (Wien), po mišljenju njegovih savjetnika, bio je najbolje mjesto za početak izgradnje prilaznih rovova gradskim zidinama. Vojska je bila raspoređena oko zidina, tako da ga je, osim sa juga, pokrivala i sa sjevera i zapada. Oko bečkih zidina su postavljeni šatori  koji su bili tako poredani, da sa bečkih zidina izgledaju kao ogromni polumjesec! Gledano sa gradskih zidina Beča, horizontom je dominirala velika građevina u koju se  bio smjestio Kara Mustafa-paša. Bila je to modernija verzija turske palanke, drvene utvrde sa zidovima od balvana, koja je bila branjena velikim brojem topova.Ta palanka je bila odozgo prekrivena platnom, pa je podsjećala na ogromni šator. Kara Mustafina palanka je bila postavljena u današnjoj bečkoj ulici Kellermanngasse od broja 1 do broja 3, koja se nalazi u strogom centru Beča, pozadi današnjeg parlamenta Republike Austrije. U vrijeme opsade 1683. godine to je bila livada izvan grada! Odmah uz Kara Mustafin šator u centru napada, bio je janjičarski aga sa svojim jedinicama i rumelijski beglerbeg. Sa njegove desne strane bili su paše od Dijarbakira i Anadolije, a na lijevoj vezir Ahmed. U šatoru vezira Ahmeda nalazio se, kao njegov zarobljenik, nesretni carski kartograf Luiđi Marsigli, kojeg su zarobili Tatari i predali ga veziru. Odmah po dolasku osmanskih trupa u okolinu grada Beča, Veliki vezir Kara Mustafa-paša je poslao glasnika u grad sa ponudom braniocima o mirnoj predaji grada. U toj je poruci stajalo sljedeće:

“Prihvatite islam i živite u miru pod sultanom! Ili, predajte utvrdu i živite u miru pod sultanom kao kršćani; ako bilo tko od vas želi, neka u miru ode sa svojim vlasništvom! Ali, ako se oduprete, smrt, pljačka i ropstvo je jedino što možete očekivati!” (John Stoye, The Siege of Vienna, str. 95.-96.)

Štarhemberg je sa vođstvom grada primio osmanskog glasnika i pročitao poruku Kara Mustafe. Nakon kraćeg vijećanja poruka je bila odbijena sa podsmijehom i porugom  a osmanski glasnik je bio ponižen i vraćen nazad. Nakon što je otpustio poniženog osmanskog glasnika, Štarhemberg je naredio da se nastavi sa dodatnim utvrđivanjem gradskih vrata. Uvidio je kakvi su Kara Mustafini planovi, pa je premjestio veliki broj topova u blizinu Hofburga. U tom trenutku turski topovi već su bili započeli svoje udare po zidinama. Jedna topovska kugla je direktno pogodila bastion Lobel, jednu od najvažnijih obrambenih tačaka Beča (druga je bio bastion Burg) i komad cigle koji se tom prilikom odlomio i poletio pogodio je Štarhemberga u glavu. Zapovjednik grada je izgubio svijest, no brzo se oporavio i vratio na zidine. Turci su se sporo približavali palisadama, drvenim zašiljenim kolcima nabijenim na visoke naslage zemlje, koji su se pokazali većom i mučnijom preprekom nego što su se napadači nadali. Počele su padati prve žrtve tih napada. Grof Kilmanseg, jedan od ljudi koji su s puškom u ruci bili na zidinama, uspio je s udaljenosti većoj od 400 metara ubiti osmanskog oficira koji je bezbrižno paradirao na otvorenom, mašući štapom prema neprijatelju.  16. jula branitelji Beča su pokušali odbiti napade Osmanlija izlaskom izvan grada, međutim rezultat tog napada je bio mršav, uništene su neke od turskih opsadnih konstrukcija, uz prilično velike gubitke u ljudstvu. Ovim napadom osmansko napredovanje nije bilo zaustavljeno, naprotiv, Kara Mustafa je nastavio sa daljnjim okruživanjem grada. Prvo je prisilio generala Šulca da se povuče prema posljednjem od dunavskih mostova, a zatim je spalio naselje Leopoldštat i započeo postavljanje položaja za bombardovanje grada i sa te strane, sjeveroistočno od Beča. Jedina utjeha za branioce grada bila je to što je sjeverno od grada teren bio previše nepovoljan za turski napad, pa su barem s te strane bili pošteđeni od udara. Osim toga, ono što je komandantu Štarhembergu u njegovim naporima išlo u korist, što je on  uočio  nakon nekoliko dana opsade, bilo je da je osmanski Veliki vezir Kara Mustafa nemaštovit vojni komandant, koji je toliko samouvjeren u povoljan ishod opsade da ni ne pokušava pribjeći nekim varkama niti kamuflažama. Štarhemberg je zato mogao velik dio svojih snaga postaviti na zidinama između bastiona Lobel i Burg, jer je taj dio zidina bio cilj gotovo svih turskih napada. Veliki vezir je bio uvjeren u svoju pobjedu, ponašajući se poput suverena u svom luksuznom šatoru. Zanimljivo da je tih dana  Kara Mustafa- paša u audijenciju primio izaslanike Batthyanya i Draškovića, koji su se obavezali da će slati Turcima potrebna sredstva za opsadu Beča. Za to vrijeme, pored svih poteškoća, organizacija i moral branilaca u gradu bili su na visokom nivou. Štarhemberg je vodio računa o vojsci, dok su civilni organi brinuli o javnom redu u gradu. Organizovane su vatrogasne službe, gašeni požari koje su izazvale osmanske zapaljive bombe, organizovano je čišćenje ulica od otpada i mrtvih životinja, te najhitniji popravci oštećenih građevina i gradskih zidina. Brojni civili, kao i zanatlije iz svih cehova, te mesari i gostioničari organizovali su se dobrovoljno u vojne odrede. Čak su i univerzitetske vlasti mobilisale za odbranu grada štampare, bibliotekare i studente, ukupno njih oko 700. Pripomogli su i trgovci, njih 960 ponudilo se za odbranu. Međutim, bilo je i znatnih problema, kao onih sa dovodom pitke vode u grad, koji su Turci blokirali, medicinske službe nisu mogle zbrinuti sve ranjenike i oboljele od dizenterije. Koloniks je osigurao smještaj za njih u crkvenim zdanjima i trudio se okupiti sve ljekare koje je mogao pronaći u Beču. Broj mrtvih u gradu je stalno rastao i postajao je sve veći problem pronalaska prostora za njihovo sahranjivanje. U gradu je bio težak problem sigurnosti, strah od špijuna i izdajica. Štarhemberg je izdao nalog 23. jula da se puca na svakog koga se uhvati u pokušaju prelaženja zidina i fortifikacija, iako je bilo slučajeva da su neki građani potajno noću odlazili na tursku stranu kako bi s njima razmijenili kruh za povrće! U gradu je po naređenju Štarhemberga postavljeno nekoliko vješala, kao upozorenje potencijalnim izdajnicima i špijunima kakva ih sudbina čeka. Svaka nada hercoga Karla von Lotahringena da će uspjeti održati neposredne komunikacije sa Štarhembergom i da može pomoći gradu, propala je 16. jula nakon  sukoba s Osmanlijama oko posljednjeg mosta koji je vodio preko Dunava u grad. Hercog se morao povući na sjevernu obalu i čekati priliku za protunapad. Međutim,  sa snagama koje je imao na raspolaganju, sa samo 10.000 ljudi, uglavnom konjice, nije mogao ozbiljnije zaprijetiti Kara Mustafi i pomoći gradu. Proveo je na tom položaju desetak dana, pokušavajući zaustaviti tatarska pustošenja u okolini Beča. 24. jula stiglo mu je pojačanje iz Đera i Komorana, a uskoro je i knez Lubomirski pristigao s poljskom konjicom. Po dolasku, upoznavši se sa situacijom, knez je poslao svom kralju pismo s Karlovom molbom da što prije krene sa svojom vojskom u pomoć opkoljenom Beču.

                                                               (Nastaviće se)