Piše: Saud Grabčanović

Pokušaj osmanske vojske sa prodorom u grad kod bastiona Lobel

      Napadi na bastion Lobel ispred Hofburga su se nastavili. Osmanski mineri postavljali su minu za minom pod taj bastion, čija je čvrstina postajala sve labilnija od detonacija tolikog eksploziva. Štarhemberg je na vijećanju 25. avgusta izrazio strahovanje da neprijatelj već kopa ispod gradskih bastiona i naglasio da se po svaku cijenu to mjesto mora odbraniti. Hrabra i uzaludna žrtva pukovnika Dupignya, koji je poveo svoje mušketare sljedećeg dana u napad na turske kopače i minere, završila se neuspješno, njegovom pogibijom kao i pogibijom mnogih njegovih ljudi. Ravelina je sad bila gotovo potpuno uništena i Osmanlije su bili sve bliže Burgu. Posljednja mina koja je eksplodira u njegovoj blizini onesposobila je sve topove na tom položaju i uništila i dio samog bastiona, a preko hrpe ruševina krenuo je novi juriš janjičara i pomoćnih osmanskih jedinica. Branioci grada su počeli sa postavljanjem barikada od vreća napunjenih pijeskom i zemljom, kao i“cheveaux de frise“, preteču bodljikave žice. Mušketari su osuli ubojite salve na napadače, a ostali kopljima pokušavali zaustaviti nadiruću bujicu. Ručne bombe su desetkovale janjičarske redove, ali i same branioce kad bi prijevremeno eksplodirale, što nije bilo rijetko s tim tada prilično primitivnim i nesigurnim bombama. Štarhemberg je lično učestvovao u ovom krvavom okršaju, a jedan od neposrednih učesnika tih krvavih borbi dao je kratak, ali upečatljiv opis njihove monstruozne žestine i okrutnosti (Wheatcroft, str.158.):

Vojniku je topovska kugla otkinula glavu dok sam ga držao za ovratnik. Krv i mozak su mi se rasuli po nosu i u usta, koja su mi bila otvorena zbog vrućine koja je tog dana vladala…Taj me incident poslije stajao mnogih muka, prije svega divljeg lupanja srca i povraćanja.”

Poginule su stotine branilca u samo dva sata borbe i broj branilaca grada je spao na samo 40 posto od početnog broja. Nekoliko dana kasnije, 6. septembra, tri mine su eksplodirale blizu Lobela, uništivši i posljednje ostatke zidina koji su se naslanjali na njega, skupa s topovima. Ponovo je uslijedila očajnička borba branilaca da se zaustavi  prodor Turaka kroz nastalu rupu u gradskim zidinama, koja je potrajala sve do noći. Iako su borbe po noći privremeno stale, Štarhemberg je znao da je na tom mjestu posljednja crta odbrane grada i da će neprijatelj vrlo brzo svom žestinom ponovno udariti na mjesto gdje mu se otvorio prostor za udar na drugi red gradskih zidina. U slučaju njihovog probijanja, ništa nije moglo zaustaviti Turke da se nađu na ulicama grada Beča i da ga konačno zauzmu. Svaka nada hercoga Karla von Lothringena da će uspjeti održati neposredne komunikacije sa Štarhembergom i da može pomoći gradu, propala je 16. jula nakon  sukoba s Osmanlijama oko posljednjeg mosta koji je vodio preko Dunava u grad. Hercog se morao povući na sjevernu obalu i čekati priliku za protunapad. Međutim, sa snagama koje je imao na raspolaganju, sa samo 10.000 ljudi, uglavnom konjice, nije mogao ozbiljnije zaprijetiti Kara Mustafi. Proveo je na tom položaju desetak dana, pokušavajući zaustaviti tatarska pustošenja u okolici Beča. 24. jula stiglo mu je pojačanje iz Đera i Komorana, a uskoro je i knez Lubomirski pristigao s poljskom konjicom. Po dolasku, upoznavši se sa situacijom, knez je poslao svom kralju pismo s Karlovom molbom da što prije krene sa svojom vojskom u pomoć Beču.

Vojne akcije osmanskih saveznika u zaleđu Beča

Komanda osmanske vojske na čelu sa Kara Mustafom je, u sklopu napada na Beč, razradila strategiju kojom je trebalo spriječiti da gradu stigne vojna pomoć koja bi mogla ugroziti njihovu opsadu. U svrhu tih aktivnosti Osmanlije su angažovale svog vjernog saveznika Krimski Kanat. U ljeto 1683. godine su započele velike tatarske provale i pustošenja u okolini Beča, kao i u okolnim područjima prema Ugarskoj, Slovačkoj i Poljskoj. Glavni cilj ovih provala je bilo vezivanje i zadržavanje vojnih snaga koje su mogle priteći u pomoć opkoljenom Beču, te utjerivanju straha lokalnom stanovništvu, slabljnje morala i volje za odbranom.U međuvremenu se i osmanski saveznik Tekelji takođe pokrenuo u rat protiv Habzburga.  Njegove su trupe 11. jula započele marš kroz današnju Slovačku. Tekelji je  želio prisiliti tamošnje gradove da ga prihvate kao kralja. Otvoreno je zaprijetio gradu Bratislavi, koju je tada branila mala habsburška posada. Tekelji se odlučio napasti na grad, zahvaljući podršci  koju mu je pružao osmanski zapovjednik Abaza Husein sa svojih sedam hiljada vojnika. Ovim potezom novi mađarski vazalni kralj nije namjeravao samo zauzeti Bratislavu, nego je trebao spriječiti i prolaz Janu Sobjeskom i poljskim trupama prema Beču, a Lothringena  prisliti na povlačenje dalje na sjever. Međutim, Lotahringen se nije uplašio iako je Tekelji imao brojniju vojsku. On je na čelu svojih trupa prešao rijeku Moravu dvadeset milja od Bratislave pod okriljem noći. 30. jula uslijedila je bitka u kojoj su Tekeljijeve trupe imale vrlo malo volje za borbu, pa su Karlo von Lotahringen, Ludvig Badenski i knez Lubomirski odnijeli pobjedu toga dana. Bratislava je, barem trenutno, bila sigurna od Tekeljija i Tatara. Karlo nije mirovao, pokušavajući što više smanjiti opasnost od osmanskih i tatarskih upada i pustošenja gdje god je to bilo moguće. Od 6. do 20. avgusta, nakon bitke u blizine Bratislave, Lotahringen je morao čuvati svoje položaje i magacine od Tatara i obračunavati se s ugarskim ustanicima.

                                                                        (Nastaviće se)