Piše: Saud Grabčanović

Pregovori Habzburga sa saveznicima o stvaranju vojske za spas Beča

Glavnog zapovjednika carske vojske Karla von Lothringena je ljutila pasivnost cara Leopolda u organizovanju međunarodnog vojnog saveza za pomoć Beču, a u većoj mjeri neodlučnost njegovih ministara. Carski su emisari bili poslani na kneževske dvorove u Njemačkoj, ali još uvijek nije bilo nikakvog konačnog dogovora. U Austriji su kružile glasine da do jula trebaju stići jedinice iz Bavarske i Frankonije, i da će stići pomoć iz Saske koja će stići krajem avgusta, a da se  20.000 Poljaka može očekivati početkom septembra. Lotahringen je ukazivao caru na Štarhembergov sve teži položaj koji neće moći još dugo održavati, jer su mu rakete ispaljene iz grada 27. avgusta dale do znanja da je grad na izmaku snaga. Uprkos tome, car Leopold je odbacivao Karlovo požurivanje na vojnu akciju. Leopold je smatrao kako su zalihe namirnica i municije u gradu dovoljne, a da su gradske zidine jake, te da Beč može izdržati dugačku opsadu. Osim toga, smatrao je car, bila bi ludost poći u razbijanje opsade dok se ne skupe sva očekivana pojačanja, jer su austrijske snage preslabe da same naprave tako nešto. Baš tih dana, tačnije 26. jula, Leopold se pismeno obratio i hrvatskim staležima, zahvaljujući im na odanosti. Izvijestio ih je o pomoći koja stiže od strane njemačkih kneževa, a koja će uskoro stići u Štajersku i gornju Austriju te zamolio da ih dalje podupiru njegove vojne napore, sarađujući s Karlom von Lothringenom i vojnim vlastima u Gracu. Prvi evropski vladar koji je reagovao na Leopoldove molbe za pomoć i vapaje iz opkoljenog Beča, bio je poljski kralj Jan III Sobjeski, koji je sa Habzburzima od ranije imao sporazum da pomogne tom gradu u slučaju turskog napada. Uprkos naporima francuskih agenata u Poljskoj da to spriječe, mobilizacija je u Poljskoj sredinom juna bila svršen čin. Međutim, brzina kojom je bila sprovođena nije bila zadovoljavajuća ni za Leopolda ni za Sobjeskog, koji nije imao novaca za plaćanje Kozaka. Dio svojih plaćeničkih jedinica koje je imao na raspolaganju, ranije je bio poslao sa Lubomirskim Karlu von Lotahringenu. Rezultat mobilizacije je bio taj što je 4. jula oko 7.000 Poljaka bilo utaboreno kod Krakova. Za početak opsade Beča poljski kraj je saznao tek 15. jula. Tri dana kasnije krenuo je prema Krakovu gdje je stigao 29. jula i tu se susreo sa papinskim nuncijem i austrijskim ambasadorom. Detaljno informisan o teškoj situaciji oko habsburške prijestolnice, Sobjeski je bio svjestan potrebe što bržeg djelovanja, međuti, kako je to on sam priznao papinskom nunciju, skupljanje poreza za mobilizaciju vojske  je tek bilo započelo, a slanje vojske tristotinjak kilometara od poljske granice tražilo je dosta vremena i dobru organizaciju. Ne oklijevajući, poslao je pismo brandenburškom izbornom knezu, koji je poljskom kralju bio vazalno podređen zbog posjeda koje je imao u istočnoj Pruskoj, tražeći da pošalje svoje jedinice u Krakov. Redovnu prepisku održavao je i sa Karlom von Lothringenom, koji ga je izvještavao o trenutnom stanju. Sobjeski je iz Čestohove (grad u Poljskoj, stotinjak kilometara od Krakova) u pismu od 24. jula obećao Karlu  skorašnji dolazak u pomoć. Carski zapovjednik Lotharingen mu je odgovorio i izvjestio ga je o stanju u Kremsu i Tulnu, koje su držale njegove jedinice i gdje su se gradili mostovi za prelaz vojske preko Dunava, što je bila najbrža ruta za prilaz Beču preko Vienervalda, sa njegove zapadne strane, te pohvalio držanje Poljaka nekoliko dana kasnije, nakon bitke kod Bratislave.

Vojske koje su došle u pomoć, susret Sobjeskog i Lothringena, izdaja Berlina

Pomoć iz Bavarske

Prvi vladar koji je poslao Leopoldu svoju vojsku u pomoć bio je njegov zet bavarski hercog Maksimilian Emanuel, i to još početkom juna 1683. godine. Pazeći da ne pogorša svoje odnose sa Lujem XIV, kao i da ne iznevjeri punca, bavarski izbornik ispunio je svoje obećanje i doveo 8000 vojnika. Ostalih 3000 stiglo je sa njim nešto kasnije, da bi svi skupa bili stacionirani sredinom avgusta u blizini Kremsa, grada na Dunavu šezdesetak kilometara sjeverozapadno od Beča. U Krems su nakon toga počela pristizati i druga pojačanja, 6500 vojnika iz Frankonije, te oko hiljadu iz Lotaringije. Međutim, glavna pojačanja na koje se  računalo, ona iz iz Drezdena i ona koje je vodio Sobjeski, još nisu mogli stići.

Pomoć iz Poljske

Janu Sobjeskom su se u Krakovu, početkom avgusta, pridružili hetman Jablonovski i hetman Sienavski sa svojim odredima. Ukupne snage koje je tada okupio poljski kralj kretale su se po procjenama od 14 do 16 hiljada vojnika. Ta je vojska krenula iz Krakova 15. avgusta, pošto je papski nuncij blagoslovio vojnike i dao oprost svima koji sudjeluju u svetom ratu. Broj vojnika je putem rastao, jer su im se pridružili mnogi dobrovoljci i plaćenici. Svaki od vojnih zapovjednika, Sobjeski na čelu, kao i Sienavski i Jablonovski, išli su odvojenim rutama zbog lakšeg snabdijevanja, pa i kretanja. Poljski kralj je u to vrijeme imao preko pedeset godina i bio je debeo, ali je putovanje podnosio prilično dobro. Krenuo je u pomoć Beču sa velikim entuzijazmom i voljom, iako ga je usporavala ne samo briga kako bi svoje jedinice držao na okupu, nego i njegova vlastita žena, koja je insistirala da ga prati u vojnom pohodu i putovala sa njim. Njegovo sporo napredovanje razočaralo je carske predstavnike, koji su ga zasipali molbama da požuri, jer Beč nije imao još puno vremena. Štarhemberg je bio bolestan, a najveći dio gradskog garnizona mrtav ili ranjen. Nekoliko dana kasnije Sobjeski se  pozdravio sa suprugom, koja se vratila u Krakov, i nastavio put ka Beču bržim tempom. 27. avgusta poljski kralj je sa vojskom prenoćio nedaleko od Brna, a sljedećeg dana odgovorio je na Karlov prijedlog o sastanku da mora pričekati dolazak ostatka svoje vojske. Isti dan primio je i prvo Štarhembergovo pismo, iz kojeg je dobio najvjerniju sliku stanja u Beču. 29. avgusta 1683. godine  susreli su se Karlo von Lotharingen i Jan Sobjeski na austrijskoj granici. Odatle su zajedno odjahali ka Ober-Holabrunu radi odmora i dogovora o daljnim akcijama.

Pomoć iz Saksonije

Loše vijesti o stanju u Beču su stigle i do Drezdena. Međutim, Saski izborni knez je oklijevao, pravdajući se da već ulaže znatne napore u obranu od Francuske te da mu staleži neće odobriti nove troškove. Johan Georg je uslovio svoju pomoć time da troškove pokrije car Leopold. Austrijski ambasador na saskom dvoru, Lamberg, u Drezdenu je sklopio ugovor u ime cara koji je prihvatio da snosi te troškove. Već 6. avgusta saski izborni knez Johan Georg je poveo svoju vojsku od 7000 pješaka i 3250 konjanika prema Beču, prešavši 13. avgusta češku granicu. Ondje je Johan Georg podijelio svoje snage, dio poslao prema južnoj Češkoj, dok se sam s ostatkom zaputio prema Pragu, a zatim zapadno. Saski izbornik je 20. avgusta bio na pola puta između Praga i Beča. Međutim, pošto ni jedan od njegovih ranijih zahtjeva vezanih za opskrbu vojske i njezin smještaj, kao i problem vrhovnog zapovjedništva nad vojskom, nije ispunjen, došlo je do rasprava u kojima je saski izbornik zaprijetio povlačenjem svoje vojske. On je ipak krenuo dalje nakon dva dana, iako od Leopolda nije dobio odgovora. Car je naposljetku ipak morao popustiti i umiriti Johana Georga svojim konkretnim potezima, kao i uvjeravanjima da saskom izborniku ostaje vrhovno zapovjedništvo nad njegovom vojskom.  Nedaleko od austrijske granice saske su se snage spojile 26. avgusta, nastavivši put prema Lincu, gdje je bio premješteni carski dvor. Nakon kraćeg odmora u Lincu, saska vojska je krenula ka Kremsu, gdje je bilo sabirno mjesto zajedničke vojske. U Krems je Johan Georg sa svojim jedinicama stigao 6 .septembra, gdje su se već bile okupile vojske iz Frankonije i Bavarske, kao i vojska poljskog kralja Sobjeskog.

(nastaviće se)

 

POVEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA