Piše: Saud Grabčanović

Izdaja Brandenburga

Dok je saksonski izborni knez bio popustljiv u svojim zahtjevima pošavši Beču u pomoć, izborni knez brandenburga  Fridrih Vilhelm je i dalje  bio pod uticajem francuskih agenata i odbijao je pomoći Leopoldu. On je imao u vlastitoj blizini kritičare zbog svog stava, ali ga to nije previše zanimalo. Njegov prvi general, princ Johan Georg von Anhalt-Dessau, prijestolonasljednik princ Fridrih, te general austrijskog porijekla, Derflinger, bili su za pomoć austrijskoj prijestolnici. Kad je veliki izbornik vrlo ljubazno primio u julu Lamberga, ovaj trojac se ponadao promjeni u smjeru politike Brandenburga, no do nje nije došlo. Lamberg je 7. jula, sad već u vidnoj žurbi i očaju, molio od izbornika  6.000 ljudi za koje je nudio 200.000 talira. Ovaj, iako bolestan i u teškom stanju zbog gihta, tražio je 300.000 i uz to dogovor s Lujem XIV, naglasivši da je za takvu ekspediciju potrebno poslati dvostruko veći broj vojnika. 22. jula pristao je poslati samo1200 ljudi u pomoć Sobjeskom, iako je bilo u toku okupljanje 15.000 vojnika na šleskoj granici. Fridrih Vilhelm je poslao poruku ambasadoru Anhaltu, koji je bio na Leopoldovom dvoru, da obavijesti cara kako prije bilo kakvog vojnog saveza između njih mora biti postignut sporazum s Francuskom za mir u Carstvu. Anhalt je Fridrihove uslove predstavio caru 7. avgusta. Prema njima se brandeburški izbornik obavezivao da će poslati 6000 vojnika, za šta mu Leopold mora isplatiti 500.000 talira, kao i predati određene posjede u Šleskoj. Carski ministri smatrali su ove uslove  neprihvatljivim, čak ucjenjivačkim, ali nisu ih smjeli otvoreno odbiti, pa su pokušavali doći do posebnog dogovora sa poslanikom Anhaltom, koji je imao mekše stavove od Berlina. Sredinom avgusta ti su se razgovori isplatili i postignuto je kompromisno rješenje koje je podrazumijevalo lični dogovor između Leopolda i Luja XIV, te što skoriji dolazak 6000 vojnika iz Brandenburga. Kada je Fridrih doznao za Anhaltov sporazum, odbacio ga je i optužio princa da je prekoračio svoja ovlašćenja  i povukao ga natrag u Berlin. Bio je početak septembra i gotovo sve jedinice predviđene za pomoć Beču bile su okupljene na dunavskim mostovima kod Tullna i Kremsa, ali nije bilo nijednog vojnika Fridriha Vilhelma, koji je konačno i definitivno uskratio caru Leopoldu svoju pomoć.

 Pokret udružene kršćanske spasilačke vojske u pravcu Beča

Glasnik koji se uspio probiti iz opsjednutog Beča  obavjestio je hercoga Karla von Lothringena o situaciji i stanju u opsjednutom Beču. Karlo je odmah o tome izvjestio poljskog kralja sa kojim se sastao 31. avgusta kod Ober Holabruna. Prvih dana septembra kod tog mjesta okupile su se i sve ostale kršćanske snage, pa je započela izgradnja mostova za pelazak preko Dunava, u blizini Tulna i Kremsa. Jaka kiša koja je padala dana 1. septembra usporila je napredak tih radova, u trenutku kada je izviđač Michaelowitz stigao u Karlov štab sa vijestima o sve jačem pritisku Osmanlija na Beč. Beču je hitno trebala pomoć, ali se u štabu udruženih trupa pojavio problem sa izborom glavnog komandanta. Sobjeski je insistirao da ta komanda bude povjerena njemu, te se trudio da cara Leopolda drži što dalje od vojske. Poljski kralj zapovijedao je vojskom koja je, po mnogim aspektima, više imala obilježja srednjovjekovnih nego vojski onoga vremena. Pješadija poljske vojske je bila raspoređena u pukovnije i bila je naoružana mušketama i kopljima poput zapadnoevropske. U borbi nije bila previše pouzdana, jer se sastojala od dobrovoljaca i stranih plaćenika. Ono u šta se najviše uzdao poljski kralj Jan Sobjeski bila je njegova konjica. Poljski husari su činili kičmu poljske vojske i vrlo veliku silu na bojnom polju. Poljski husari su bili tipična teška konjica iz srednjovjekovnih vremena, koja je najveću slavu stekla u ranijim ratovima sa Rusima, Kozacima, Šveđanima i Tatarima, od druge polovine 16. do kraja 17. vijeka. Husari su se uzdali u frontalni udar svojih dugih kopalja u punom trku. Husar je bio opremljen teškim oklopom, dugom sabljom (palasch), kao i njihovi pandani kirasiri u drugim evropskim vojskama, sa dva pištolja te kopljem (kopia), dužine od 4,5 do 6 metara. Utisak koji su ostavljali na neprijatelja na bojnom polju dopunjavala su krila, po kojima su husari i dobili ime. Bili su to drveni okviri, ukrašeni perjem, pričvršćeni na njihovim leđima, koja su poput krila mahala dok je konjanik bio u trku a to je pravilo veliku buku koja je plašila protivnika. Husari su bili organizovani u pukovnije (poczet) kojima je zapovjedao oficir (Towarzysz husarski). Ukupan broj husara koje je Sobjeski doveo pod Beč bio je oko 4.000, kojima je on lično komandovao i sa kojima je skupa jurišao u bitci. Poljska konjica sastojala se  takođe i od slabije oklopljenih Kozaka i Litvanaca, kojima je zadatak bio pružanje podrške teškoj konjci vatrenim oružjem, te razne diverzantske akcije. U međuvremenu je u Tuln stigao i Johan Georg, kao i Marko Avijano. Vođe pohoda održale su tih dana nekoliko sastanaka kako bi dogovorili plan akcije dok mostovi još nisu bili dovršeni. Od Dunava do Beča, u gotovo dijagonalnoj liniji sjeverozapad-jugoistok, kršćansku vojsku dijelilo je od Beča dvadesetak milja gustog Vienervalda, uz razbacana naselja smještena po brdovitom terenu koji je trebalo savladati u najkraćem mogućem roku, uz teret koji je predstavljala teška artiljerija. Okupljanje i konsolidacija vojske trajala je tri dana, tako da je  plan borbe izrađen tek na sastanku održanom 8. septembra, na kojem je bio nazočan i Avijano. Sobjeski je izradio nacrt plana (ordre de bataille) bitke. Prema ratnom planu koji je sačinio kralj Jan Sobjeski carske snage (Frankonci, Bavarci, jedinice iz Saske i ostali) trebale su biti raspoređene na lijevo krilo, uz Dunav, habsburške snage zauzimale bi središte, dok je za sebe i svoje vojnike odredio položaj na desnom krilu. Pješadija bi po planu krenula prva, kako bi raščistila put konjici kroz Vienervald (Bečka šuma), a zatim se pomakla iza njih po dolasku u blizinu Beča. Topovi bi bili podjednako raspoređeni među vojnim kontingentima. Uz manje izmjene, Lotharingen i ostali prihvatili su ovakav bojni raspored. Pukovnik Heisler i general Merci dobili su naredbu da izvide Vienervald. Bila je to priprema za 9. avgust kad je započeo pokret cijele vojske. Dan ranije, u Beču je proslavljen dan rođenja Djevice Marije brojnim misama i noćnim procesijama.Tog dana, kao i mnogih ranijih dana,  sa katedrale Sv. Štefana  bile su ispaljene signalne rakete u nadi da će ih vidjeti njihovi spasitelji. Ovaj put je sa Kalenberga opkoljenima u Beču stigao odgovor. Nebo iznad brda takođe su obasjale rakete, dajući tako moralnu injekciju i nadu opkoljenima koje su čekala dodatna iskušenja. Kao odgovor na ovo, Kara Mustafa ponovno aktivira svoje minere, pripremajući se da zada konačni udarac gradu. Nova osmanska mina je eksplodirala i raznijela veći dio Lebel bastiona i ponovno je došlo do jakih borbi prsa u prsa. U tim je trenucima i najvećim optimistima među braniocim situacija izgledala potpuno beznadežna. Beč je mogao pasti u ruke Osmanlija u bilo kojem trenutku!

                                  (Nastaviće se)