Piše: Saud Grabčanović

Prelazak kršćanske vojske preko Kalenberga, prve borbe sa Turcima

      Pomoć Beču je stizala, ali ne tako brzo kako je Štarhemberg u opkoljenom gradu želio. Lothringen je 10. septembra razdvojio svoje snage i rasporedio ih oko i preko brda Kalenberga. To je brdo vrlo strmo i prekriveno je gustom šumom pa se  njegova vojska prilično namučila u svladavanju uspona i prepreka jer je sa sobom vukla i svoju artiljeriju. Sljedećeg dana Lotarinški se  odlučio na prvi napad na osmanske položaje. Oko dva sata iza ponoći poslao je pojačanje Heisleru (među kojima je bio i mladi princ Eugen Savojski) sa kojima je trebao napasti osmanske snage koje su bile utvrđene blizu ruševina starog samostana nedaleko od Leopoldsberga, najsjevernijeg vrha Vienervalda. Vrh brda Kalenberg su čuvale i trebale braniti trupe osmanskih kršćanskih vazala iz  Erdelja, Vlaške i Moldavije. Međutim, kršćanske su trupe preko svojih špijuna obavjestile komandante ovih snaga na Kalenbergu o svojim namjerama, te su osmanski vazali izdali Osmanlije. Oni su se povukli sa Kalenberga, čime su propustili napadače i otvorili im put ka gradu. Iznenađenje za Turke je bilo potpuno. Osmanski vojnici koji su bili u drugoj liniji odbrane ispod brada, opušteni i uvjereni u svoju sigurnost, jednostavno su bili poklani na spavanju. Antiopsadne trupe su tako, uz iznenađenje, uspjele savladati osmanske vojnike i zauzeti cijelo brdo. Veliki vezir je doznao za ove događaje, no nije učinio ništa konkretno kako bi se suočio s napadom koji se mogao očekivati svakog trenutka. Smatrao je da su neprijateljske trupe slabe i da će biti dovoljno da im u susret pošalje konjicu koja će to riješiti. Na drugoj strani, on je insistirao da pješadija mora sa većom snagom i brzinom nastaviti sa napadima na grad da ga što prije zauzme. Između Kalenberga i Beča u blizini naselja Nusdorf, Haligenštat, Unterdobling i Oberdobling, na brdovitom terenu, Kara Mustafa je postavio svoje obrambene položaje, povjerivši ih iskusnim pašama Kara Mehmedu i Ibrahimu. Kara Mehmed, paša od Dijarbakira, zauzeo je položaj kod Nusdorfa, uz samu obalu Dunava, a Ibrahim, budimski paša, stao je na lijevo krilo. Spuštanje preko strmog Kalenberga se za antiopsadne trupe pokazalo većim izazovom nego uspon na to brdo, posebno za poljsku konjicu, ali su to oni nekako uspjeli uraditi. Lothringen i Sobjeski uskoro su imali otvoren pogled na grad, te njegovu okolinu. Između brda Kalenberga i Beča smješteno je nekoliko naselja, Nusdorf, Haligenštat, Unterdobling i Oberdobling, na brdovitom terenu prošaranom šumom i vinogradima.Već sam prvi pogled na položaje osmanske vojske uvjerio je kršćanske vojne komandante da se Veliki vezir nije adekvatno pripremio za njihov dolazak, nisu bile postavljene nikakve prepreke koje bi im  onemogućavale brz i iznenadni napad. Karlovu ideju o direktnom jurišu sa brda na osmanske položaje Sobjeski je odmah odbacio pošto je u pitanju bio posve nepovoljan teren, nimalo sličan onom ravnom i čistom prostoru kakav je vidio na geografskim mapama. Situacija je zahtijevala drukčiji pristup, pa je zatražio od Lotharingena dio pješadije koji bi štitio bokove njegovih husara, čije je napredovanje usporavao postojeći teren. Do kasno u noć poljski kralj pisao je dugo i opsežno pismo svojoj voljenoj supruzi, koju je i inače svakodnevno obavještavao o toku ovog rata, u kojem je iznio svoje planove te izrazio nade i strahovanja, da bi se u zoru 12. septembra pridružio ostalim svojim zapovjednicima. U 5 sati ujutro objavljen je pokret vojske prema položajima Velikog vezira Kara Mustafe.

 Napad udruženih kršćanskih vojski na Osmanske opsadne trupe kod Beča

     U rano jutro 12. septembra 1683. godine (21. ramadana 1094.god. po hdž.) započeo je napad udružene kršćanske vojske, čiji je cilj bio razbijanje osmanske opsade Beča. Na čelu napada, noseći bijelu zastavu s crvenim križem, simbolom krstaških ratova, nastupali su Karlovi vojnici. Osmanska artiljerija ih je zasula projektilima, ali su se oni nastavili kretati se prema Nusdorfu. Hercog Karlo je smatrao da oni idu prebrzo, pa je poslao naredbu da stanu i sačekaju ostatak vojske koja je još zaostajala. Jedan od turskih očevidaca, posmatrajući prizor, zapisao je kako je dolazak neprijatelja izgledao kao provala vrućeg katrana. Napadačima nije uspio pokušaj da okruže Kara Mustafinu vojsku, ali su uspjeli da zauzmu položaje na Nusbergu. Postavili su topove i carska je artiljerija uskoro odgovorila na osmansko bombardovanje. Iznenađeni žarom boraca, posebno poljskih husara, koji nisu uzmicali uz pozivanje na Isusa i Mariju, Turci su se počeli polagano povlačiti. Kao uspomena na taj juriš poljskih husara cestom ka Beču danas je ostalo ime glavne gradske avenije “Mariahilfer Straße“  (Ulica Marijine pomoći). Naime, poljski husari su jurišajući tim putem glasno vikali „Maria pomóż“. U isto vrijeme je mlađani princ Eugen,boreći se među dragonima Ludviga Badenskog, zauzeo naselja Varing i Dobling, stigavši do Nusdorfa, gdje je skupa sa štajerskim dragonskim pukovnijama jurišao na osmanske topove. Paša od Dijarbakira je do podne preduzeo pet kontranapada na nadirućeg neprijatelja, no bez uspjeha. Borba je bila toliko žestoka da su se u jednom trenutku pukovnija i dvojica vojskovođa našli u smrtnoj opasnosti, no istu je pravovremenom reakcijom, poslavši pojačanje, otklonio Ludvigov ujak Herman. Otpor paše Ibrahima brzo su slomili dragonski odredi boreći se bez konja i tjerajući osmansku vojsku na istok, prema naselju Hailigenštat. Pošto je napokon uočio ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi njegova vojska, Veliki vezir Kara Mustafa-paša se lično priključio borbi, zauzevši sa svojom tjelesnom stražom – janjičarima položaj koji se  nalazio u sredini bojišnice, koji je danas poznat kao bečki  park Turkenšanac (Türkenschanz). Na tom mjestu su janjičari ranije bili iskopali i utvrdili šanac prema osmanskim odbrambenim standardima. Pored Kara Mustafa u šancu je stajao osmanski zastavnik- miralem  koji je držao Poslanikovu zastavu u rukama. Oko jedanaest sati prije podne, šest sati od početka bitke, na bojište kod Turkenšanca su stigli i Poljaci. U tom je trenutku tabor Velikog vezira bio posve nebranjen i otvoren za napade sa svih strana. Lotharingen se dogovorio sa Sobjeskim da on prvi napadne Türkenschanz, dok je poljski kralj zauzeo položaje na desnom krilu. U borbu su nakon podneva ušli najbolji odredi koje je Kara Mustafa imao, međutim u toj borbi bila je očigledna njegova dezorijentiranost i gubitak koordinacije sa drugim pašama. Odbrana šanca je još neko vrijeme odoljevala napadima kršćanske vojske. Uprkos svim napadima trupa koje su mu stigle u pomoć, grad Beč je i dalje bio odsječen, okružen osmanskim snagama. Oko jedan sat poslije podne počele su pripreme Poljaka za opšti napad. Kralj Sobjeski je bio u sredini, desno od njega hetman Jablonovski, dok je Sienavski bio na lijevom krilu, ispred njihovih konja nastupala je pješadija  i 28 topova. Vojnicima Poljsko-litvanske unije je trebalo nekih sat vremena kako bi savladali teško prohodan teren da bi se spustili u bečku ravnicu. Na neravnom terenu su poljski konji lomili noge, a topovi zapinjali. Zato je tek u dva sata popodne cijela poljska vojska bila na ravnom terenu, uredno postrojena u bojni red za napad. Odredi osmanskih spahija pokušavali su omesti Sobjeskog u završnici priprema, pa je tek oko četiri sata popodne sve bilo spremno za konačan juriš. Kada je sa svog utvrđenog položaja ugledao redove Poljaka spremnih za borbu, Kara Mustafa je bio posebno prestrašen krilima koje su nosili njihovi husari. Vidjevši golemu protivničku vojsku protiv sebe, on je uvidio da mu prijeti uništenje. Međutim, nesposobni osmanski zapovjednik nije imao nikakvog drugog plana kako bi to spriječio osim da pokuša napasti prvi i tako neprijatelju poremeti planove. Još uvijek se nadao da će mu poći za rukom zauzeti grad prije nego što dođe do najgoreg scenarija. Jan Sobjeski i Karl von Lothringen su se još premišljali oko toga treba li odmah napasti ili čekati. Postigli su u jednom danu više nego što su očekivali da je moguće i sad su morali razmatrati svoje mogućnosti. Oklijevanje nije trajalo dugo, jer zbog prilike koju nije valjalo propustiti, generali i vojnici su tražili  da se ide do kraja, do potpune pobjede. Habsburške i saske jedinice su krenule prve i zauzele oko pet sati popodne naselje Dobling, a zatim je uslijedio prvi od niza juriša poljske konjice na samo srce osmanskog tabora, gdje su se okupile osmanske spahije i veći broj topova. Prema stihovima poljskog pjesnika Rakovskog iz 1674. godine ovako je izgledao husarski napad u punom trku:

“Iznad glave konja svoje koplje digni, jurišaj pravo, životinju hitru pod sobom nagnaj mamuzom i ciljaj neprijatelja grlo.”

                                                                (Nastaviće se)

POVEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA