Piše: Saud Grabčanović

Završna bitka u Turskom šancu i konačni osmanski poraz

Borbe kod Turskog šanca su ušle u završnu fazu. Habsburške snage su napadale na šanac sa jedne strane, izborni knez Saksonije Johan Georg sa svojom pješadijom i kirasirima napadao je sa  druge strane, dok je poljski kralj Jan III Sobjeski sa svojim husarima napadao na Turke sa treće strane.  Kada su neprijateljski vojnici sa svih strana napali na Turski šanac (Türkenschanz), Veliki vezir Kara Mustafa je odmah napustio šanac noseći sa sobom Poslanikovu zastavu. Potražio spas dalje od borbi, bliže svom zapovjedničkom položaju. Vidjevši povlačenje svog komandanta, njegova vojska u šancu se  demoralizirala i također počela uzmicati, a na kraju je počela bježati. Predveče oko šest sati Jan Sobjeski se pripremio za još jedan juriš kojim će zadati konačni udarac Velikom veziru i njegovoj ratnoj mašini. Do tada je najveći dio osmanskih trupa bio u povlačenju i bijegu sa položaja. Veliki broj njih se  greškom našao na putu poljskoj konjici, pokušavajući pobjeći s bojišta, pa su jednostavno bili poklani. Kara Mustafa je u krvavim borbama na Turkenšancu izgubio gotovo cijelu svoju gardu i povlačio se sa šačicom odanih janjičara. Jedino što mu je preostalo bilo je da sačuva sebe, a time i zastavu Poslanika Muhammeda od zarobljavanja, što bi bila sramota, neuporediva čak i sa sramotom potpunog poraza koji je doživio. Posljednje naređenje koje je on dao svojim ljudima bila je da napuste opsadu i unište sve od vrijednosti iza sebe. Husari su, polomivši svoja koplja u prvom udaru, odbacili njihove ostatke i posegnuvši za teškim sabljama, progonili i ubijali posljednje ostatke njegove vojske koja je bila u paničnom bijegu. Do 10 sati navečer sve je bilo gotovo. Preživjeli osmanski vojnici su okrenuli leđa “Zlatnoj jabuci” i krenuli nazad prema Makaristanu (osmanskoj Ugarskoj) gdje su vidjeli svoj spas nakon katastrofe koju su doživjeli. Nesumnjivo je da je to bila jedna od najvećih vojnih katastrofa Osmanskog carstva u njegovoj istoriji. Markgraf  Ludvig Badenski i njegov mladi rođak Eugen Savojski bili su prvi od oslobodilaca čiji je ulazak u Beč pozdravljen sa velikom radošću i oduševljenjem preživjelog građanstva. Poljski kralj je još neko vrijeme ostao izvan grada, navodno za slučaj da se Osmanlije ne bi vratile. Pravi razlog zašto poljski kralj nije htio ući u grad je bio taj što on iz poštovanja nije htio ući u njega sve dok iz Linca nazad ne stigne njegov pravi vladar, izbjegli Habzburški car i car Svetog Rimskog njemačkog carstva, Leopold I. Kada je car Leopold stigao u grad veoma hladno je primio Sobjeskog i kurtoazno mu se zahvalio za pomoć koju mu je pružio. Austrijski car, koji je iz dna duše mrzio Slavene i Poljake,  tako je minimizurao ulogu kralja Jana Sobjeskog i njegovih husara udruženih sa snagama Poljsko-litvanske unije, čija je pomoć bila presudna za odbranu Beča. Nezahvalni car je sve zasluge za odbranu Beča pripisao svom zetu Karlu von Lotharingenu, čija je uloga u ovom ratu bila sasvim minorna u odnosu na ulogu Jana Sobjeskog!

Špijunaža u opsadi 1683, tursko naslijeđe i prve kafane u Beču

Za drugu tursku opsadu Beča vezano je nekoliko veoma interesantnih detalja. Između njih ću izdvojiti tri najinteresantnija, koja su uticala na sveukupnu zapadnoevropsku kulturu. Prvi detalj je nastanak moderne špijunaže tokom opsade Beča, drugi detalj je prvo upoznavanje Bečlija sa turskom kahvom i početak njenog konzumiranja u gradu, a kasnije preko Beča u cijeloj Evropi, i treći detalj je nastanak poznatog bečkog peciva – kifle ( njem.-der Kipferl ) ili kruasana (franc.- croissant ), oba ova imena imaju isto značenje „polumjesec“ !.

Špijunaža

Pošto je grad Beč prilično dugo bio odsječen od ostatka Monarhije, čime je komunikacija obrane s carem i njegovim generalima bila znatno otežana, pribjeglo se  slanju tajnih glasnika kroz neprijateljske redove. Bili su to ljudi koji su znali turski jezik, zakone i običaje, često se i predstavljali kao podanici osmanskog sultana, koji su se pod maskom trgovine, vrlo lako kretali kroz neprijateljski tabor. Dostavljali su bitne informacije i novosti iz grada i okoline  Karlu von Lotharingenu, te donosili od njega poruke Štarhembergu. Dva takva najuspješnija i najpoznatija špijuna glasnika bili su Ukrajinac Georg Franc Kolšicki i Dubrovčanin, rodom iz Beograda, Georg Thomas Michaelowitz (Mihajlović). Svakako je među njima poznatiji bio Ukrajinac Georg Franz Kolschitzky (Kolšicki), civil i, po svemu sudeći, avanturist, koji će kasnije zabilježiti svoje doživljaje i poduhvate u svojoj knjizi (stvarne i izmišljene). U danima između 13. i 17. avgusta 1683. godine on i njegov sluga Seradly, odjeveni kao Turci, bez problema su se kretali osmanskim taborom, da bi uskoro stigli do pukovnika Heislera i njegovih dragona, koji su ih dopratili do mjesta gdje je boravio Karl von Lothringen s vojskom. Kolšicki je obavijestio vojvodu da su Osmanlije započele miniranje Burga, da su branioci imali sve manje ručnih granata, te da je nedostatak iskusnih minera bio ogroman. Borbe i bolesti odnijeli su mnoge živote, a i sam Štarhemberg je bio bolestan. Lothringen je obojicu odmah poslao nazad u Beč, gdje su stigli 17. avgusta. Štarhemberg ih je za taj podvig nagradio sa 200 dukata, te je, zbog potrebe novog slanja glasnika, dva dana kasnije ponudio nagradu od isto toliko onom ko se javi za tu misiju, s tim da će polovina iznosa biti isplaćena po odlasku, a ostatak po uspješnom izvršenju. Seradly se ponovno javio i vratio se 23. kolovoza s Karlovim odgovorom da pomoć gradu stiže krajem istog ili početkom idućeg mjeseca. Ako ništa drugo, ova je prepiska između opsjednutog grada i vrhovnog zapovjednika  poboljšala moral ljudi, kako onih unutar, tako i onih izvan zidina. Štarhemberg je također bio ohrabren uspjehom ovako ostvarenog komunikacijskog kanala i želio je znati što je više moguće o kretanju carske vojske i njezinom dolasku. 27. avgusta sastavio je još jedno pismo upućeno Lothringenu, koje je uspješno dostavio Dubrovčanin Georg Mihajlović, čovjek kojem to nije bio prvi posao tih dana. On je pristao na još jednu misiju početkom septembra, ali je podigao cijenu, tražeći da mu se prije odlaska isplati 200 dukata. 2. septembra on je stigao u kamp kod Kornojburga, ali se nije više vraćao u Beč.

                                                                   (Nastaviće se)