Piše: Saud Grabčanović
Biografija Osman-age Grabčanovića
Osmanaga (Hadži) Grabčanović je rođen je 1873. godine u Bijeljini, a poginuo je 4.9. 1915. godine u Prvom svjetskom ratu u bitci na rijeci Soči. Poginuo je kao austrougarski vojnik. Otac mu je bio Hasanaga Grabčanović, bogati bijeljinski trgovac kožom i kožnim prerađevinama, koji se 1862. godine doselio iz Užica u Bijeljinu, a majka mu je bila Zumra Hadžibeganović iz Bijeljine. Nije se ženio, bio je momak te nije ostavio potomstvo. Osman je imao samo jednog starijeg brata Ibrahimagu, pošto su Hasanagi i Zumri djeca umirala. Osman je zbog tih okolnosti bio očev mjezimac, koji je odrastao u bogatom okruženju, što je dosta uticalo na njegov mentalni razvoj. Osmanagu su moje amidže i tetke spominjale kao čovjeka koji je bio veoma „ters“, prijek, ljut, tvrdoglav, uporan i veoma prgav, a uz to dosta visok, glavat, krupan i neobično jak. Moji su pričali da je bio toliko jak da je mogao golim rukama oboriti vola na zemlju! Zbog svoje prijeke i prgave naravi bio je „strah i trepet“ za ukućene i svoju okolinu, svi koji su ga znali izbjegavali su ga zbog toga. Vrlo rado bi se tukao sa svojim vršnjacima, koje je lahko pobjeđivao u tučnjavi. I austrijski pisac Werner Schachinger, koji ga je lično upoznao na Soškom frontu, opisuje ga u svojoj knjizi kao čovjeka prijeke naravi, koji je bio krupnog stasa, koji je po njemu izgledao kao „veliki medvjed“ i koji svojim buzdovanom ne samo da je tukao Italijane na frontu, nego je znao „odalamiti“ i neposlušne vojnike kojima komanduje! Kada ga je Werner upitao zašto u borbama ne koristi vatreno oružje, Osman-aga mu je kratko odbrusio: “Pse treba tući“! (W. Schachinger, „Die Bosniaken kommen“ str.263.)
Osmanaga Hadži- Grabčanović je bio učesnik Prvog svjetskog rata u vojsci Austrougarske monarhije. Bio je pripadnik BH FJB, BH lovački bataljon 1, 3. Kompanija. U austrougarskoj vojsci nosio je čin Oberjegera (narednika lovaca). Ovaj bataljon je predstavljao elitnu jedinicu austrogarske vojske za specijalne zadatke, prema današnjim standardima – komandose! Osman je bio njen zapovjednik, a ta jedinica je bila podređena glavnoj komandi Treće bošnjačke regimente vojske K&K Monarhije. Bio je veliki junak austrougarske vojske, zajedno sa svojim bratićem Jusufom. Osmanaga je bio nosilac najvišeg odlikovanja austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu „Zlatne medalje za hrabrost“, kojeg je dobio posthumno, kako sam već rekao. Pored toga najvišeg odlikovanja nosio je desetak drugih prestižnih ordena za posebne zasluge u borbama.
U borbama je Osmanaga bio ludo hrabar, on nije uopšte nosio pušku, nego samo handžar, buzdovan i bombe! Poginuo je prilikom prelaska rijeke Isonso (Soče) pri jurišu na italijanske rovove.U toj bitci u blizini mosta na rijeci Soči Osmanaga je bio ranjen ukupno četiri puta! Svaki put je bio lakše ranjen, te po običaju nije tražio četnog bolničara nego je rane sam previjao, a nakon toga nastavljao sa jurišom na Italijane! Prema kazivanju njegovog bratića Jusufa koji je bio sa njim u tom jurišu, četvrti put je bio ranjen gelerom u palac desne noge. Kada se sageo da bi previo ranu Italijani su ga pogodili u glavu snajperom. On je bio mrtav na licu mjesta! Kasnije je Werner Šlahinger, pisac knjige „Bošnjaci dolaze“, plasirao pogrešnu priču da je Osmanaga poginuo od zalutalog metka na straži, što predstavlja običnu izmišljotinu. Sahranjen je na vojnom groblju Lebring kod Graza u Austriji. Smatra se jednim od najvećih heroja austrougarskih bošnjačkih regimenti. Spominje se u knjizi: „Bošnjaci dolaze“ koju je napisao Werner Schachinger. U istoj se knjizi spominje i moj amidža Jusuf kao i maskota Bošnjačke regimente dječak-vojnik, najmlađi vojnik prvog svjetskog rata, Bijeljinac Elezaga Dervišević, čiji je idol bio Osmanaga H. Grabčanović. Mali Elez je danima plakao kada je čuo za negovu pogibiju.
Da napomenem: u bitci u kojoj je Osmaaga poginuo Jusufaga je bio teže ranjen. On je nakon bolničkog liječenja bio otpušten iz austrougarske vojske kao trajno nesposoban.
Ovo je isječak iz knjige „Die Bosniaken kommen- Bošnjaci dolaze“, koja je prevedena na naš jezik i u kojem se spominju Osmanaga i Jusufaga:
Članak iz novina „Wiener Zeitung“ od 6. avgusta 1915. godine u kojem se spominje Osman Grabčanović i njegov Lovački bataljon koji je raspoređen na Soški front :
Članci iz austrugarske štampe objavljeni nakon Osmanove pogibije:
„Ovo je izvještaj o ratnim zbivanjima na Soškom frontu, u kojima je učestvovalo oko 8000 austrougarskih vojnika. U tim borbama je poginuo jedan veliki borac i čovjek, koji je preminuo tek nakon četvrtog ranjavanja. Opraštamo se od jednog posebnog heroja. Ovaj čovjek, veliki junak oberjeger Osman Grabčanović ostaće nam u dugom sjećanju. Ovaj izvrsni ratnik, vrlo ljubazni i dobroćudni čovjek nije se bojao smrti. On je bio veliki borac i to je pokazao u svim borbama do sada. On je dobio četiri ordena za hrabrost, posljednja medalja je bila zlatna, ali ju je na žalost dobio posthumno. U septembru 1915. godine vodio je četu od 50 vojnika u planini na Soškom frontu gdje su napadali na Italijane. On i njegovi borci su zauzeli most na rijeci Isonso (Soči), a prilikom prelaska na drugu stranu mosta Osman je bio pogođen nekoliko puta od čega je preminuo na licu mjesta.“
(nastaviće se)
