Piše: Dragan Bursać

Prije neko veče je odigrana, dobro, ne baš odigrana, nego otkotrljana utakmica između ragbi tima Irske i manekenske postave BiH u nogometu. Ragbisti su zasluženo pobijedili sa 2:0, pošto se manekeni nisu zalagali. Klasika.

No, to je nebitno. Ono što je važno, a pokazaće se i prevažno, jeste sadržaj urlanja desetak BiH “Fanatikosa”, koji su imali novaca da plate ulaznicu na preskupi Aviva stadion u Dablinu.

Reći ćete, urlaju navijači, to im je znat. Urlaju i huligani, i to im je zanat. Ali, koji krivi vragojlo urla desetak pavijana – “Palestina, Palestina”, u toku minute ćutanja za poginule u pariškom masakru? Da li je riječ o dobro organizovanim huliganima? Sa ajfonima i fensi autfitom? Nije. Govorimo li o obespravljenim Bosancima? Na onom stadionu u po Dablina? Jok. Pričamo li o kakvoj uigranoj ćeliji ID-a ili neke “bratske organizacije”, koja je, eto, išla uz kurac cijelom svijetu? Operativno, ovi ljudi ne znaju sebi pertle na frimiranoj patici zavezati, pa nisu ni neki islamski gerlici.

Pa, ko, dođavola antimelečkog, uz onu stvar skandira “Palestina, Palestina” u po’ bonovoksovskog Dablina?

Budale. Najobičnije budale.

I ne, nije ovo nikakva amnestija, niti relativizacija. U svakom društvu, u svakom nacionu, u svakoj vjeri, postoji onaj hinjski sveprisutni sloj budala, koji se nađu UVIJEK u pogrešno vrijeme, na pravom mjestu i koji popljuju navijek sebe, svoju zemlju, kulturu, tradiciju, naslijeđe, sunarodnike…

Dakako, jebe se tim, kamera kaže, dobro uhljebljenim, zadriglim budalama za prosječnog Bošnjaka u Prijedoru, za Srbina u Bihaću, za Hrvata u Zenici. Ma, jebe se njima za Bosnom i Hercegovinom i za onih 11 junoša klapčića što su skakali ubudale sat i po vremene oko lopte, nizašta.

 

Palestino, zemljo kosovska

Njihovo “Palestina, Palestina”, odjeknulo je na svakoj tastauri, od Kosovske Mitrovice do Celja, od Maoče Donje do Pala, i popalilo kratke fitilje u glavicama sličnih budalica koje su kudile ili branile, niđe veze, pokliče palestinskoj državi.

Naravski da je u projektovanoj mitomaniji Palestina postala fensi trejd mark svake “osviješćene bošnjačke glave”. Ta Palestina, koju, kao Kristijana Golubovića jednako ne vade iz usta rijalitiju nagnuti babuni, (o)pstoji kao neki vid kosovskog bošnjačkog imaginarija. Svi su čuli za nju, svi znaju da postoji, niko ne zna gdje se nalazi i, da, naravno, niko ni krivim palcem, da ne kažem onim drugim, ne bi mrdnuo za Palestinu. Al’ krv ti poljubim, lijepo je urliknuti njeno ime na stadionu! Nešto poput Šimunićevog orkestriranog “Za dom spremni” ili postarkanovski “Kosovo je srce Srbije”.

Taman koliko je i svaki, kreditom obogaljeni Hrvat za dom spreman, i taman koliko je Kosovo srce Srbije (sic!), eto, taman toliko je prosječnom Bošnjaku bitna Palestina u njegovom, od politike, ekonomije i vlasti uskraćenom i obogaljenom životu.

Ne, nije stvar u tome što prosječno skandirajući majmun za 20 sekundi ne može naći Palestinu na karti i turiti je u Bliski istok (naučio je to od sinoć). Ne, naravno da to nema veze sa svjetskom strategijom, jerbo je Bosna u svjetskoj geostrategiji imala uticaja koliko i Ćićolina u politici – Bila je poznata dok je bila jebana…Ima tu nešto drugo. Nešto imanentno ludilu, koje se samoizmišlja. Naprosto, kad ga nema – Vi ga smislite. U Bošnjaka modernih nacionalista, kao i pojedinih sazorenih “gradžana”, primijetna je ta tendencija jungovskog kolektivno nesvjesnog, ali malo nazor i u rikverc.

Pa, tako ispada da su bošnjačke vijekovne pijemontske vatre okupljene oko Intifade i Jasera Arafata. Jesu, samo što nisu. Jaser Arafat, zajedno sa nesvrstanim (svrstati Irak i Iran), tek su hudi samoupravno-socijalistički san. San kad je  “Igman” iz Konjica radio u 5 smjena (bile su i dvije međusmjene), e da bi se streljivom naoružala nesvrstana braća. Dakle, baštiniti san o nekakvoj odistinskoj braći, kojima smo ujedinjeni prodavali kalašnjikove i municiju da se ubijaju do šestog koljena, u najmanju ruku je umobolno, licemjerno i jadno.

Drugi par opanaka je racionalizacija onih na višoj skali poimajućih primata. Onih što vele – A što nema ruske, palestinske, kurdske, iračke, libanonske zastave na FB-u, dok ginu civili u pridruženim im regijama. Taj par opanaka, preko noći priučenih geostratega, nikako da shvate jednu stvar – Da im je komšija, koji nema u kući (kao ni on, o apsurda), zastavu kedrovog drveta, bliži od malog Taksina iz predgrađa Bejruta. Taj “samosvjesni” par opanaka, takođe, em nije svjestan kakvu štetu čini sebi i komšiji svom baveći se kladioničarsko dokonjačkim relativizacijama i namirivanjem mrtvih, em mu ni u dupe, ni u glavu ne ulazi nešto što se zove primarna empatija za bliženjeg svog.

A i što bi, kad se u Bosni tačno znalo ko ti NIJE bližnji???

Pa, mi smo se, “kao dobre komšije i domaćini” koji jedni drugima idemo na bajrame, slave, i imendane, klali međusobno. Što bi naš narod pojmio da urlanje – “Palestina, Palestina” na po’ irskog stadiona može štetiti bližnjem svom? Jer, rat u nas, naučio je svakog – od huligana do akademika, da mu je najbliži  Miloš Obilić, Dragoljub Mihailović, Ante Pavelić, Arkan, Jaser Arafat, Kemal Ataturk, kralj Tomislav… od komšije.

Jebo komšiju. I tako ovaj vilajet ima genetsku predispoziciju da mrzi od sve planete baš komšiju.

Ta, ne stoji nama izreka – Neka Siku iz Mumbajia crkne sveta krava. Jok, neka crkne komšiji krava!

Kad se tako postave stvari, kad se tako sabere kolektivno poimanje i odgovornost, onda je posve jasno kantarisanje i cjenovni razredi kojima živi prebrojavaju mrtve: Francuze, Ruse, Palestince, Jemence, Jermence, Turke, Amerikance…Pa na kraju dođu do Bošnjka, Hrvata i Srba.

A, otužno je kako ovi potonji posebno znaju brojati ta krvna zrnca. Pa tačno u uncu, onu uz rakijski kazan, vele kako su Srbima najbliži baš Jermeni i Rusi, kako su Bošnjacima tu pred nosom Turci i Palestinci i kako Hrvati, naravski, ljube katoličku sjeverozapadnu braću. Onda, uz taj rakijski kazan, a sad mu je sezona, računaju koliko vrijedi život 200 mrtvih Rusa, naspram 130 mrtvih Francuza, naspram nekoliko stotina mrtvih Libanaca…Onda opet otpiju, pa krenu računati koliko je to para. Dokon insan, a meka rakija.

Jebi ga, napije se čovjek, zabroji se, zapjeva se poneka kosovksa, palestinska ili vatikanska ganga…

Ali valja ustati trijezan ili barem mamuran i reći komšiji:

-Jebo te, ovi moji (pošto već svi imaju svoje), nikako nisu normalni.

Nekako da nam je do toga doći, pa da urlamo “Japan, Japan” ili “Norge, Norge”…možda nas i izmađijani Tor, kad smo već u toru, pogleda.

Noći su duge, izađite vani i promatrajte srpasti mjesec prije snjegova. Ako se ućutite, čućete namjesto “Palestina, Palestina”, kako puca ona stvar saudijskom svijetu za istom tom Palestinom.

 

(buka.ba)