Piše: Saud Grabčanović
Porijeklo velikaške porodice Pavlović i njeni istaknuti članovi
Pavlovići su bili čuvena i nadaleko poznata bosanska srednjovjekovna velikaška porodica. Oni su bili srednjovjekovni gospodari prostora od Vrhbosne (današnje Sarajevo) na zapadu, do Dobruna na istoku. Rodonačelnik Pavlovića je bio Radin Jablanić, po kojem su ranije nosili prezime Jablančić. Njegov sin knez Pavle Radinović je nosio prezime po svome ocu. Bosanski plemići Pavlovići su skoro svi listom bili pripadnicima Crkve bosanske –bosanski „krstjani“ ili kako su se još zvali- bogumili. Za katolike i pravoslavce su bogumili bili „patareni“ , „heretici“ ,„babuni“, izdajnici križa i krivovjerci koje treba sve iz reda pobiti !
Knez Pavle Radinović je bio najistaknutiji predstavnik ove vlastelinske porodice, on je svojim osvajanjima susjednih teritorija uzdigao svoju porodicu na nivo najkrupnije bosanske (bošnjačke) vlastele na kraju 14. i početkom 15. vijeka. Pavle je bio je jedan od najmoćnijih plemića na podrućju Vrhbosne (danas Sarajeva i Sarajevskog polja). Knez Pavle Radinović. je bio gorljivi pripadnik i sledbenik Crkve bosanske, njen veliki mecena, donator i zaštitnik. Na teritoriji njegove kneževine nalazilo se administrativno sjedište ove crkve, pravi mali “bogumilski Vatikan“. U njemu je stolovao bosanski „Djed“, glavni crkveni poglavar Crkve bosanske, bogumilski papa, zajedno sa „Strojnicima“ i „Gostima“, koji su činili vrh njene crkvene hijerarhije. Sjedište bosanskog Djeda je bilo smješteno u posebno izgrađenoj tvrđavi-naselju u sarajevskoj dolini, kod današnjeg sela Bulozi u blizini grada Sarajeva, koju je Pavle podigao za tu svrhu, a koja se je zvala „Hodidjed“. I samo svoje ime je ta utvrda dobila prema onome ko je tu stolovao! Ovu su tvrđavu danonoćno čuvali i obezbjeđivali Pavlovi odani ljudi, te su tako štitili bosanskog „Djeda“ i crkvene velikodostojnike smještene u njoj.
Pavlova rođena sestra je bila bosanska kraljica Kujava Radinović, druga supruga kralja Stjepana Ostoje i majka kralja Stjepana Ostojića. Knez Pavle je odrastao na dvoru kralja Tvrtka i u mladosti je bio eksponent Tvrtkovih unutrašnjih i vanjskopolitičkih poteza, koristeći razvoj Kraljevine Bosne za širenje svojih posjeda. Ista politika je nastavljena i u vrijeme Tvrtkovih nasljednika, kada je knez Pavle zauzimao posebno mjesto u krugu velmoža Kraljevine Bosne. Uzdizanje Pavlovog plemićkog rejtinga započinje uporedo sa prvim osmanskim upadima na teritoriju Kraljevine Bosne, 1386. i 1388. godine. Topografija njegovih posjeda iz istočnih i jugoistočnih krajeva Kraljevine Bosne, teritorije i prigranični gradovi Olovo, Trebinje i Višegrad gdje su Pavlovići imali svoje posjede, jasno dokazuje da su oni morali imati aktivnu ulogu u odbrani Bosne prilikom osmanskih upada krajem 14 vijeka, svrstavajući se tako uz bosanske kraljeve. Nihov posjed je bio poznat pod imenom Pavlovića zemlja.
Knez Pavle je dobio dubrovačko građanstvo 1397. godine pošto je Dubrovčanima izdao dozvolu o slobodnoj trgovini na svom posjedu. Knez Pavle je bio jedan od najvažnijih velikaša Bosanskog kraljevstva, koji je krojio i državnu politiku. On je zajedno s vojvodom Hrvojem Vukčićem-Hrvatinićem, vojvodom Sandaljem Hranićem i tepčijom Stipanom Šantićem-Batalom vodio glavnu riječ u vanjskoj i unutarnjoj politici Bosne, pa je odigrao vrlo značajnu ulogu u bosanskoj istoriji krajem 14. i početkom 15. vijeka. On je bio među glavnim savjetnicima bosanske kraljice Jelene Grube, koja je bila jedina žena na čelu Bosanskog kraljevstva kao vladarica. Na vladarskim poveljama javlja se kao svjedok i ručnik, to jest garant pravnih akata bosanskog sabora i Bosanskog kraljevstva. Zajedno sa vojvodom Vlatkom Vukovićem dobio je mandat od bosanskog kralja Ostoje i sabora da zaposjedne Konavle 1391/1392. koje su ranije držali plemići Sankovići. Podržao je koaliciju koja je srušila kralja Ostoju i uz pomoć Turaka dovela kralja Tvrtka II Tvrtkovića na bosansko prijestolje 1404. Godine. Kao i ostali bosanski magnati bio je u taboru napuljskog kralja i pretendenta na ugarski prijesto Ladislava Anžuvinskog, a protiv ugarskog kralja Sigismunda (Žigmunda) Luksemburškog. Bio je spreman da proda svoj dio Konavala Dubrovčanima 1414. godine, ali do te realizacije nikada nije došlo, pošto je bio ubijen.
U do danas očuvanim poveljama iz doba Kraljevine Bosne, u kojima se spominje bosanska vlastela zbog učešća u otporu protiv Osmanlija, knez Pavle se redovno nalazi kao svjedok. Tako je zabilježeno njegovo svjedočenje u povelji od 15. aprila 1392. godine kojom kralj Dabiša vojvodi Hrvoju Vukčiću-Hrvatiniću daruje dva sela u Trstivnici (Kakanj) i Lušcima (Hrast), zato što se sukobio sa “Turačkom vojskom… posluži viteški, virno i srdačno”. Pavle se nalazi i u poveljama od 2. aprila 1394. godine, kao i u povelji od 17. maja 1395. godine. U doba kraljice Jelene Grube (1395 – 1398), knez Pavle se uz Stipana Šantića Batala, Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića navodi kao najvažni velmoža Kraljevine Bosne, a takva mu je pozicija ostala i u doba kralja Stjepana Ostoje (1398 – 1404). Samim tim u izvorima nemamo njegov zaseban angažman u borbi protiv Osmanlija, ali se zato taj angažman navodi u poveljama bosanskih vladara. Poslije osmanskog prodora u Bosnu od 1398. godine prestaju informacije o vojnim djelovanjima u Kraljevini Bosni. Dubrovčani već naredne godine izvještavaju da su se “Bosanci sporazumili sa Osmanlijama”, ali nije poznato pod kojim uslovima je to bilo učinjeno. S obzirom na to da je predstavljao jednu od najjačih figura srednjovjekovne Bosne ovog perioda, sasvim je sigurno da je i knez Pavle bio nezobilazan u ovim kalkulacijama.
Pavle Radinović je na prevaru bio ubijen 1415. na Parenoj Poljani kod Kraljeve Sutjeske, u zavjeri bosanskih plemića predvođenih kraljem Ostojom, kojeg je on skidao i postavljao na bosansko prijestolje dva puta. Pavla je ubio lično vojvoda Sandalj Hranić, uz pomoć plemića Zlatonosovića, koji su vladali Solima (Tuzlom). Razlozi za ovo ubistvo su bili jednostavni i počivali su na velikoj ljubomori njegovih komšija Hranića –Kosača, kao i ostalog bosanskog plemstva zbog golemih posjeda koje je Pavle imao, posebno rudnika zlata u Olovu.
U tom je napadu Pavle bio ubijen, a njegov sin Petar i njegov poslanik Brailo Tezalović bili su zarobljeni. Svjedoci tih događaja bili su krstjanin Vlatko Tumurlić i dubrovački poslanik Nikola Gučetić. Postojali su planovi da se Pavlov sin, knez Petar Pavlović, oslijepi, te da se posjed kneza Pavla podijeli, pri čemu su Zaltonosovići računali da će dobiti bogato Olovo, ali zavjerenici i kralj to nisu uspjeli učiniti. Proizilazi da je zbog učinjene nevjere odgovornost pripisana samo knezu Pavlu, tako da su njegovi nasljednici mogli da preuzmu njegovu poziciju. Knez Pavle je imao još jednog sina, kneza Radoslava Pavlovića. (O ubojstvu knaza Pavla Radinovića u mjestu Parena poljana kod Sutjeske, (24.8. 1415), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Lettere di Levante, Knjiga: VII, folije 133v-134; )
Pavle Radinović je imao svoje posjede u okolini današnjeg Sarajeva (Vrhbosna), Prače, Borača i Olova, gdje je imao vlastiti rudnik olova, zlata i srebra, koje su za njega tu vadili Sasi- njemački rudari. Od kraja 14. vijeka on je držao Trebinje, Vrm s Klobukom i dio Konavala s Cavtatom, te Bileću i Fatnicum kao jezgru nekadašnje Travunje. Kod trgovačkog mjesta Prača ( današnje Pale kod Sarajeva) on je sagradio svoj dvorac Pavlovac..
Glavna tvrđava Pavlovića bio je grad Borač, koji je oko 10 km udaljen od Pavlovca.
(Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 379.)
Tvrđava Borač, najvažnija i najmoćnija utvrda knezova Pavlovića, nalazi se iznad rijeke Prače, u blizini je željezničke stanice Mesići – Rogatica. Ovaj grad je bio sjedište župe Borača. U njemu je bio dvor Pavla Radinovića i njegovih nasljednika. Borač spada u utvrđenja od posebnog značaja. Sagrađen je na nepristupačnom terenu uz obje strane rijeke, na veoma pogodnom mjestu gdje Prača naglo savija u dvostruku okuku, tako da je to mjesto bilo prirodno zaštićeno sa tri strane oštrim padinama kanjona. Nazvan i „Slavni grad“, bio je prijestolnica Pavlovića, iz koje su izdavali svoje povelje. Ova rezidencija Pavlovića je ovjekovječena i na njihovom pečatu. Dolina rijeke Prače je kroz istoriju predstavljala važan dio srednjovjekovnog putnog pravca Via Drine. Jedan put je vodio do Carigradskog druma, dok je drugi dio išao preko Goražda, Prače, Višegrada, Srebrenice i dalje do Zvornika. Na karavanskom putu Via Drine napravljeno je više utvrđenja iznad kanjona rijeke Prače.
Borač se prvi put u našim izvorima spominje 1393. godine na jednom ugovoru o prevozu soli iz Foče u Borač. Međutim, grad je postojao i prije jer je pomenut u 10. vijeku u djelima vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta. U neposrednoj blizini grada na toponimu Varošišta nalazi se jedna od tri carinarnice, koliko su ih ukupno posjedovali Pavlovići, i nekropola stećaka. Trg s carinanicom je bio povezan karavanskim putem koji je dolinom Prače išao dalje prema Drini i imao vezu sa Dubrovnikom, glavnim trgovačkim centrom, što je omogućilo Pavlovićima da steknu bogatstvo na carini i trgovini, jer veliki dio karavanskog puta je bio pod njihovom vlašću. (Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 380.)
Ovaj je grad posebno napredovao u Srednjem vijeku, za što su veliku ulogu odigrali dubrovački trgovci koji su u njemu imali svoju postaju. Ovaj se grad nalazio na putu kojim su iz Dubrovnika u Bosnu stizali trgovački karavani sa stranom robom, kao i karavani u obrnutom smijeru, sa proizvodima iz Bosne. Dubrovački trgovci su u ovaj grad dolazili u velikom broju i tako su činili ekonomsku osnovu svoje jake kolonije. U Boraču je bile carinarnica, a carinu su ubirali Pavlovići. Pored carine, u Boraču su Pavlovići imali i vrlo značajne carine na području Olova i Drijeva (današnja Gabela). Zajedno s Vlatkom Vukovićem (kasnije i Sandaljem Hranićem) držao je carinu u Ledenicama u Dalmaciji. (Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 382.)
Prema istorijskim grad Borač je spadao u skupinu glavnih trgovačkih središta srednjovjekovne bosanske države u 14.vijeku. Grad Borač je zbog ubrzanog razvoja nadmašio i popunio cijelu tvrđavu, te je već početkom 15. vijeka dobio svoje podgrađe (Sub Boraz, Soto Boraz). Zbog svog položaja Borač je jedno od prvih mjesta u Bosanskom kraljevstvu koja je u ljeto 1463. godine osvojila osmanska vojska, predvođena sultanom Mehmedom II. el Fatihom. Tako su Pavlovići među prvima stradali pri osmanskom osvajanju Kraljeve zemlje.
Nakon iznenadne smrti, kneza Pavla su naslijedila dvojica njegovih sinova: vojvoda Petar I. Pavlović (umro 1420.g.) i knez Radoslav Pavlović (umro 1441.g.). Da bi se osvetili kralju Ostoji i zavjerenicima za očevu smrt, oni su prešli na osmansku stranu kao sultanovi vazali. Vojvoda Sandalj Hranić napao je Pavlove sinove kako bi im oteo posjede i u tom sukobu je 1420. godine poginuo vojvoda Petar I, dok se Radoslav izmirio sa Sandaljem. (Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 381.). Vjerovatno je vazalni savez sklopljen sa Osmanlijama pomogao Pavlovim sinovima da spriječe planiranu otimačinu njihovih posjeda od strane kralja Ostoje, Sandalja Hranića i Zlatonosovića.
Knez Radoslav Pavlović se 1430. godine sukobio sa Dubrovačkom republikom, kada je osporio ugovor kojim je svoj dio Konavla prodao Dubrovčanima, a zaratio je i sa Sandaljevim nasljednikom hercegom Stjepanom Vukčićem-Kosačom u želji da povrati porodične posjede koje je oteo Sandalj Hranić. Međutim, Stjepan Vukčić mu je oteo Trebinje i Vrm 1438. godine, slomivši moć Pavlovića. (Opća enciklopedija, svezak VI, str. 349.)
Radoslav je bio oženjen Teodorom, kćerkom Vukca Hranića i sestrom hercega Stjepana Vukčića-Kosače. U braku sa Teodorom on je imao tri sina, a to su vojvoda Ivaniš Pavlović (umro 1450.g.), vojvoda Petar II. i knez Nikola Pavlović (vladali 1450-1463). Njegovi nasljednici su bili: vojvoda Petar Pavlović (-1420.g.); vojvoda Radoslav Pavlović (1420-1441.g.); vojvoda Ivaniš Pavlović (1441-1450.g.); vojvoda Petar i knez Nikola Pavlović (1450-1463.g.).
Radoslava je 1441. naslijedio sin Ivaniš, koji se, uz braću Petra i Nikolu, kao pristaša kralja Stjepana Tomaša, sukobljavao sa Stjepanom Vukčićem Kosačom. Pokazivao je sklonost prema vjerskoj heterodoksiji, te je pružao potporu čas franjevcima, a čas hijerarhiji Crkve bosanske. Ivaniš i njegova braća sudjelovali su u obrani Bosne za osmanskog pohoda 1463.g. Njihovom je pogibijom »zemlja Pavlovića« (tur. Pavlo eli) postala vladarski has, a prihodi s toga posjeda pripali su izravno sultanu. Posljednji poznati potomci Pavlovića spominju se nakon 1463. u zadarskim dokumentima. (Pavlovići. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 8.6.2025.)
Epilog: istovremeno sa propašću Kraljevine Bosne 1463. godine i vladarske dinastije Kotromanića, propala je i sa lica zemlje nestala jedna znamenita srednjovjekovna bosanska porodica – Pavlovići. I ona je kao i posljednji bosanski kralj stradala od strane Osmanlija, čime je nestala i bila izbrisana jedna era bosanskog srednjovjekovlja.
(nastaviće se)
