Piše: Saud Grabčanović
Porodično stablo Pavlovića
Danas postoje dva porodična stabla plemićke porodice Pavlovića. Prvo je stablo Pavlovića do 1463. Godine, sačinjeno na temelju podataka iz crkvenih knjiga (papa Pio II.), javnih dokumenata Mavra Orbinija, te “Anali di Giacamo di Pietro Luccari Nobilo Ragusino” i ti se podaci smatraju vjerodostojnima i neosporivima. Pošto se u dokumentima nakon 1463. godine Pavlovići više ne spominju, smatra se da su oni tada bili svi pobijeni i da su tako izumrli.
Drugo porodično stablo Pavlovića je krajem 18. vijeka napravio splitski plemić, Marin conte Pavlović-Fontana, koje se nadovezuje na ono prvo, pošto se on smatrao naslijednikom Pavlovića. Međutim, njegova srodnost sa Pavlovićima se ničim nije mogla dokazati, pa se ovo stablo ne uzima za ozbiljno. Marin conte Pavlović-Fontana je svoju srodnost sa bosanskim Pavlovićima dokazivao jednim predanjem po kojem je poslednji Pavlović po imenu Obrad uspio izbjeći pokolj 1463. Godine, u kojem je stradala kompletna njegova porodica. On je uspio pobjeći sa majkom u Dubrovnik a iz Dubrovnika se preselio u Makarsku pod Mletačkom upravom, gdje je nastavio živjeti. Desetak godina nakon Obradovog doseljenja u Makarskoj se spominju Ilija Pavlović, rođen 1492. i Zuane Pavlović, rođen 1520. godine. Godine 1646. mletački dužd Francesco Molino potvrdio je Matiji Pavloviću-Lučiću naslov „conte veneto“. Njegov nasljednik odselio se u Zadar, a porodica se početkom 18. stoljeća preselila u Split, gdje se prozvala Pavlović-Fontana. Godine 1793. priznato im je plemstvo i naslov, a potvrdu plemstva dobili su i 1831. od austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje II./I. (1792. – 1835.). Porodica krajem 19. stoljeća ispušta dodatak prezimenu Fontana i otad se opet naziva Pavlović. ( Povijest Hrvata, srednji vijek.)
Prema osmanskim dokumentima pokolj iz 1463. godine je preživio još jedan muški predstavnik porodice Pavlovića, koji je ranije primio islam. Njegovi potomci su nosili prezime Kukavica. Najpoznatiji predstavnik ove porodice je bio bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica. Potomci Mehmed – paše su se prezivali Kukavičići. Kasnije su neki od njih promijenili prezime u Ibrahimpašići, po Ibrahim-paši Kukavici. (Sulejmanagić Amer, Grb Pavlovića, Bosna Franciscana 36, Sarajevo 2012, 165-)
Osmanski upadi u Bosnu, političke igre Pavla Radinovića, njegovo ubistvo
U vrijeme vladavine kneza Pavla Radinovića u ljeto 1414. godine desio se veliki osmanski upad u Kraljevinu Bosnu. Taj je upad rezultirao dužim ratovanjem i političkim promjenama u zemlji. U vrijeme rata između kraljevine Ugarske i Osmanskog carstva iz 1415. godine, Kraljevina Bosna je bila podijeljena. Unutrašnji odnosi su postali raskidivi, a knez Pavle se pojavljuje kao glavni akter u bosansko – osmanskim odnosima. Tokom osmanskog prodora Pavle se nalazi uz bosansku vlastelu koja je priznavala kralja Stjepana Ostoju. Na drugoj strani je bio vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, na koga su Osmanlije imale poseban uticaj. Hrvoje Vukčić se nastojao, uz tursku pomoć, otarasiti ugarskog pritiska i prijetnje njemu i njegovim posjedima. Podršku Osmanlija je tražio i zbačeni bosanski kralj Tvrtko II, koji se namjeravao vratiti na očevo prijestolje. Saznavši za Tvrtkove namjere, a pošto je bio njegov simpatizer, knez Pavle Radinović je napustio kralja Ostoju i izabrao stranu Tvrtka II, što će kasnije uticati na njegovu sudbinu i nasilnu smrt.Tako je u avgustu 1414. godine knez Pavle prešao na stranu bosanskog protukralja Tvrtka II. On je to učinio uz velika neslaganja sa vlastelom koja je bila povezana sa kraljem Stjepanom Ostojom. Kasniji razvoj situacije je bio za kneza Pavla „pun pogodak“ , pošto je osmansko-bosanska vojska porazila ugarsko –hrvatsku vojsku kod Doboja. Osmanska vojska, koja je došla tada u pomoć bosanskoj, sa sobom je dovela i kralja Tvrtka II. Kotromanića i ustoličila ga na bosansko prijestolje. U to se vrijeme na sceni pojavljuje aktivno i sin kneza Pavla, Petar Pavlović, koji zajedno sa ocem i novim kraljem Tvrtkom II. postaje glavni subjekt tadašnje bosanske politčke scene pred Dubrovčanima, koji su nastojali iskoristiti situaciju za svoje interese. Novi prodori osmanskih akindžija u Bosnu 1415. godine pretvorili su je u klasičnu haračku zemlju.
Bitka kod Doboja 1415. godine između ugarske vojske, sa jedne strane, i bosansko – osmanske sa druge, dobro je došla za Tvrtka II. Kotromanića i Pavla Radinovića, koji su bili osmanski vazali. Te godine u ljeto došlo je do velike provale ugarsko-hrvatske vojske u Bosnu, na čelu sa carem i kraljem Žigmundom Luksemburškim. Ugri su željeli zauzeti posjede hercega Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, kao i cijelu Bosnu, po mogućnosti. Hrvoje, uvidjevši da su njegove snage preslabe u odnosu na ugarsko-hrvatsku vojsku, obratio se za pomoć Osmanlijama čiji je vazal tada bio. Turski sultan mu je poslao u pomoć jake snage pod komandom Isak-bega Ishakovića -Hranušića. Sudar ugarsko-hrvatske i bosansko-osmanske vojske, koji se u istoriografiji naziva „Dobojska bitka“, odigrao se 10. avgusta. 1415. godine u blizini dobojske tvrđave. Udružene osmansko-bosanske snage su odnijele veliku pobjedu u toj bitci i izbacile su ostatak ugarske vojske iz Bosne. Nakon ovog poraza u Bosni, Ugarska je objavila rat Osmanlijama.
Nakon ovog teškog ugarskog poraza, Kraljevina Bosna je i definitivno postala glavnom interesnom sferom Osmanskog carstva. Velika pobjeda nad ugarsko-hrvatskom vojskom je promijenila stanje u Bosni tokom jula i avgusta 1415. godine. Došlo je do pomirenja između zavađenih i sukobljenih bosanskih plemića, koji su se okupili oko bosanskog kralja. Međutim, to nije bio Tvrtko II. Kotromanić koji je bio osmanski vazal, koji se uz njihovu pomoć nakratko bio vratio na prijestolje. Na saboru bosanskog plemstva za kralja je ponovno bio izabran Stjepan Ostoja. Tako je ponovno izgubio prijestolje kralj Tvrtko II, za kojeg više Osmanlije nisu bile zainteresovane. Bez turske pomoći knez Pavle nije mogao vratiti na prijestolje Tvrtka II. kojeg je podržavao. Ostavši u manjini, sa snagama koje su podržavale Tvrtka II, Pavle je ostao bez oslonca i u nemilosti novog-starog kralja Ostoje. Njegova igra „na pogrešnu kartu“ ga je na kraju skupo koštala! Kao neprijatelj kralja Ostoje on je krajem avgusta 1415. godine bio ubijen u zavjeri u blizini Kraljeve Sutjeske, u vrijeme odžavanja bosanskog sabora. Knez Pavle je od ranije bio velika prepreka za njegovog susjeda vojvodu Sandalja Hranića Kosaču, koji je želio prigrabiti njegove posjede. Sandalj Hranić, zajedno sa Zlatonosovićima, knezovima župe Soli, organizirao je i izvršio ubistvo Pavla Radinovića.
(Nastaviće se)
