Piše: Saud Grabčanović
Struktura i vjersko opredjeljenje stanovništva u kneževini Pavlovića
Prema relevantnim istorijskim dokumentima, najviše iz Dubrovačkog arhiva, u kneževini kojom su gospodarili Pavlovići, u njenom dijelu koji se nalazio u centralnoj Bosni, sa gradovima Vrhbosna, Prača, Borač i Olovo, većina stanovništva je pripadala Crkvi bosanskoj. Tek jedan dio stanovnika grada Olova je pripadao katoličkoj crkvi. Olovo je u to vrijeme bilo bastion katoličanstva, a za to su bili najzaslužniji franjevci, pošto je u gradu od 14. vijeka postojao franjevački samostan. Olovo je bilo poznato u to vrijeme u cijeloj katoličkoj Evropi kao mjesto gdje se pojavila Gospa. Ovo Gospino ukazanje je tada bilo priznato od strane tadašnjeg pape i Vatikanske kurije. Pravoslavnog stanovništva u ovoj kneževini u to vrijeme uopšte nije bilo. Pored većinskog stanovništva koje je bilo slavenskog porijekla, na planini Romaniji, u srcu same kneževine, živjeli su tzv. Vlasi, narod aromunskog porijekla koji je govorio jezik sličan današnjem rumunskom. Sama planina Romanija ima ime koje su joj oni dali, Romanija je na rumunskom jeziku naziv za državu Rumuna – Rumuniju. Romanijski Vlasi su u istoriji bili poznati kao veliki razbojnici i hajduci koji su pljačkali karavane i terorisali lokalno stanovništvo. U vrijeme turskih napada i osvajanja ovih krajeva, desili su se veliki i trajni procesi depopulacije i raseljavanja domicilnog stanovništva, koje je masovno bježalo iz ovih krajeva, a i iz cijele Bosne preko Save u Ugarsku, kao i u Dalmaciju i na dalmatinske otoke. Iz Bosne, a time i sa Pavlovića zemlje, najviše su bježali bogatiji stanovnici, plemići, zanatlije i trgovci, dok je ostalo stanovništvo ostajalo pod osmanskom vlašću. Osmanlije su, kao pripadnici islama, za razliku od evropskih kršćana toga vremena, bile tolerantne i tolerisale su svoje podanike druge vjere koji su uživali puna vjerska prava u njihovom carstvu. U Pavlovića zemlji nakon, osmanskih osvajanja, započeo je proces islamizacije domicilnog stanovništva. Islam su kao svoju novu vjeru u najvećem broju prihvatili bosanski „krstjani“-bogumili. Ovi novi muslimani su se najvećim dijelom naselili u postojeće gradove u Pavlovića zemlji, kao i u novi osmanski grad Sarajevo u sarajevskom polju. Takođe je u to vrijeme u te gradove bilo naseljeno i dosta pridošlica iz drugih dijelova Osmanskog carstva, različitog etničkog porijekla : osmanskih spahija, hodža, derviša, trgovaca i zanatlija. Kod katoličkog dijela populacije u Pavlovića zemlji je prihvatanje islama bilo vrlo rijetko, pa su u narednom periodu katolici zajedno sa Vlasima predstavljali raju koja je obrađivala zemlju novih bosanskih velikaša- osmanskih spahija.
Procesi stalne migracije stanovništva odvijali su se i u doba vladavine Osmanlija skoro neprestano i bili su povezani sa osmanskim osvajanjima i širenjima na zapad, kao i sa čestim ratovima. Za sve vrijeme postojanja Osmanskog carstva trajale su stalne migracije stanovništva ne samo na ovom području, nego i na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, kao i ostalih pokrajina toga carstva. Najveće migracije i najveći egzodus i izmjena strukture stanovništva u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, desili su se u vrijeme Bečkog rata, u toku kojeg su Osmanlije doživjele teške poraze.Vrhunac se desio u jesen 1697. Godine, kada je princ Eugen Savojski upao sa trupama u Bosnu, te porušio i popalio mnoge gradove u dolini rijeke Bosne, uključujući i Sarajevo. On je u povlačenju silom sa sobom poveo većinu bosanskih katolika iz centralne i sjeverne Bosne, uključujući sve katolike sa područja nekadašnje zemlje Pavlovića! Princ Eugen je bosanske katolike naselio u opustjelu Slavoniju, iz koje su ranije u Bosnu pobjegli svi muslimani. Bosanski katolici su silom dovedeni u Slavoniju da budu kmetovi habzburške kršćanske vlastele. Tako su bosanski katolici promijenili svoje feudalne gospodare. Na drugoj strani je ogroman broj muslimana iz Mađarske, Slavonije, Srema i Erdelja bio prinuđen pred kršćanskim terorom pobjeći sa svojih vjekovnih ognjišta. Najveći broj njih se naselio u Bosnu kao „slobodnu oazu“ , a jedan broj njih se tada doselio i na teritoriju nekadašnje Pavlovića zemlje, najviše u potpuno ispražnjeni i porušeni grad Olovo i okolinu.
Kada je ovaj dugi i teški rat nakon 16. godina napokon stao, Bosna je bila potpuno opustošena zemlja. Nekadašnja Pavlovića zemlja sa šeher Sarajevom je bila posebno opustošena, a neka mjesta kao Olovo su potpuno ostala bez svog stanovništva. Iz Olova su otišli čak i franjevci koji su sa sobom u Ilok odnijeli najveću crkvenu relikviju olovskog samostana, „čudotvornu“ sliku Gospe olovske. Samostan su prije polaska zapalili i porušili. Stanovništvo u Bosni, posebno seosko, najviše je stradalo u ovom ratu, kao i od epidemija zaraznih bolesti i gladi, pošasti koje su oduvijek pratile ratove. Bosanski begovi koji su imali svoje posjede na opustjelom području nekadašnje Pavlovića zemlje, u tom su ratu skoro potpuno ostali bez svoje raje, njihovu zemlju više nije imao ko obrađivati! Zbog nedostatka raje, begovi su bili prinuđeni da u ove krajeve nasele srpsko stanovništvo iz Crne Gore i istočne Hercegovine, gdje je vladala velika glad, da im obradjuje zemlju. Ista je situacija tada bila i na području cijelog Bosanskog ejaleta. Doseljenici na nekadašnju Pavlovića zemlju su se vremenom izmiješali sa ostacima ranijeg stanovništva, najviše sa aromunskim Vlasima sa Romanije, po kojima su i sami kasnije dobili svoje „dopunsko“ ime od strane domicilnog muslimanskog stanovništva. Znači, većina današnjeg srpskog stanovništva koje živi na teritoriji nekadašnje kneževine Pavlovića, tu je tek od početka 18. vijeka! Isti slučaj je i sa Srbima koji danas naseljavaju sjeverna i istočna područja naše zemlje Bosne i Hercegovine! Srbi koji tu danas žive skoro da nemaju nikakve veze sa raseljenim starosjediocima sa ovog područja i velikašima Pavlovićima, dok su muslimani koji tu žive najvećim dijelom potomci starosjedilaca. Danas stanovnici ovih krajeva većinom ne znaju za vlasteline Pavloviće, od kojih je tako malo ostalo. Jedino što danas na ovom području podsjeća na ovu našu izumrlu vlastelinsku porodicu jesu neki toponimi, tvrđava Borač i nekropola stećaka u njegovoj okolini, kao i naziv mjesta Pale. Mjesto Pale se prije osmanskih osvajanja zvalo Prača.
I na kraju ću vam prikazati jedan istorijski kuriozitet vezan za Zemlju Pavlovića. Poznato je da su Osmanlije nakon zauzimanja Bosni dali status Ejaleta (vilajeta-pokrajine) Osmanskog carstva. Bosanski Ejalet je u osmanskoj administraciji bio podijeljen na sandžake (okruge), a sandžaci su bili podijeljeni na kaze ili kadiluke (sudska mjesta), a kadiluci su bili podjeljeni na nahije (župe, knežine). Zanimljivo je da su Osmanlije za zemlju Pavlovića podijeljenu na manje administrativne jedinice, u svojim defterima redovno koristili zajednički naziv „Vilajet Pavli“, a u narodu se to nazivalo „Pavlovina“. Osmanlije su tako sačuvale uspomenu na kneževinu Pavlovića. Tako je naziv Pavlovina nosilo veliko područje istočne Bosne kojim su prije osmanskih osvajanja gospodarili Pavlovići. Iz ovog naziva je nastalo ime današnjih Pala.
