Piše: Saud Grabčanović
Vjersko opredjeljenje plemićke porodice Pavlovića
Današnji savremeni istoričari sa naših prostora duboko su podijeljeni po ovom pitanju i većinom pristrasno mu pristupaju, sve u zavisnosti od toga kojoj vjersko-etničkoj skupini sa naših prostora pripadaju. U istorijskoj literaturi danas postoji nekoliko mišljenja o vjerskom opredjeljenju čuvene bosanske vlastelinske porodice Pavlovića. Prema istoričarima iz našeg zapadnog susjedstva Pavlovići su bili katolici, pa su oni, prema tome, bili hrvatska obitelj, dok su prema prekodrinskim istoričarima oni listom bili pravoslavci, pa su prema tome bili Srbi! Međutim, ove pristrasne i lažne ocjene su stvorene za dnevno-političke potrebe aktuelnih podjela i prebrojavanja krvnih zrnaca na ovim našim Ex -YU prostorima.
Kakvo je bilo stvarno vjersko opredjeljenje kod izumrle bosanske vlestelinske porodice Pavlovića, danas nam o tome svjedoče dva rada na ovu temu. Prvi je knjiga Dubravka Lovrenovića: „Profani teror–sveta retorika. Kako je bosanski vojvoda Radosav Pavlović postao opaki pataren, bič katoličke vjere“ – Bosna franciscana XVII/31, Sarajevo 2009, a drugi je istorijski rad koji je utemeljen na velikom broju tačnih i vjerodostojnih istorijskih dokumenata prikupljenih iz Dubrovačkog arhiva, kao i arhiva katoličke crkve. Ovaj je rad napisala dr. Ivana Jurčević sa filozofskog fakulteta u Osijeku, naziv rada je: „Srednjovjekovni odnosi crkve prema plemstvu u Bosni, poseban osvrt na obitelj Pavlović“. U nastavku vam izlažem najinteresantnije isječke iz ovoga rada:
„ Područja srednje i istočne Bosne, kojim su krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća gospodarili Pavlovići, osnovno obilježje vjerske pripadnosti bilo je krstjanstvo i pripadnost Crkvi bosanskoj. Gotovo svi članovi ove obitelji bili su pripadnici Crkve bosanske osim, privremeno i kratkotrajno, vojvode Ivaniša Pavlovića. Tako su pripadnici Crkve bosanske bili knez Pavao Radinović, njegovi sinovi vojvode Petar i Radoslav Pavlović, kao i sinovi Radoslava Pavlovića, vojvoda Ivaniš i knezovi Nikola i Petar Pavlović. Članovi Crkve bosanske imali su vrlo važnu ulogu na dvoru obitelji Pavlović, najprije kneza Pavla i kasnije njegovih sinova, vojvoda Petra i Radoslava, te Radoslavovih sinova vojvode Ivaniša Pavlovića i knezova Nikole i Petra Pavlovića. Uloga i djelovanje krstjana Crkve bosanske osjetno se povećala dolaskom vojvode Radoslava Pavlovića na čelo obitelji. Pojavljivanje članova Crkve bosanske vezano je gotovo uvijek uz promjene političkih odnosa u Bosni, kao i šire, u odnosima Bosne i Dubrovnika. Brojne su njihove posredničke misije u odnosima s Dubrovčanima, posebice one vezane uz pregovore oko prodaje Radoslavova dijela Konavala i završetka Konavoskoga rata.“ ( Ivana Jurčević -Srednjovjekovni odnosi crkve prema plemstvu u Bosni, poseban osvrt na obitelj Pavlović Osijek 2016 str.112)
„Od izvora koji pružaju svjedočanstva o Crkvi bosanskoj i vezama s bosanskim vladarima i oblasnim gospodarima, time i s Pavlovićima, posebice Radoslavom Pavlovićem, veliku vrijednost imaju bosanska i dubrovačka diplomatička građa. Ta je građa brojnija za razdoblje 15. stoljeća, nego što je to slučaj za prethodno razdoblje. Ona sadrži najviše podataka koji govore o ulozi pripadnika Crkve bosanske u javnome i političkome životu, te obavijesti koje se tiču njezina ustroja. U domaća vrela ulaze diplomatičke isprave bosanskih vladara i velikaša te prateća dokumentacija nastala u Dubrovniku. Dopisivanje istaknutih bosanski velikaša sadrži vrijedne podatke o krstjanima i njihovim vezama i djelovanju u službi oblasnih gospodara. Vojvoda Radoslav Pavlović se za obavljanje različitih poslova koristio uslugama krstjana koje je kao poslanike često slao u Dubrovnik. Sačuvano je pet njegovih isprava u kojima se u različitim prilikama poimence spominju krstjani Vlatko Tumurlić, Radin Butković, Radašin Vukšić i Radovac krstjanin. Najveći broj srednjovjekovnih bosanskih i humskih isprava pisanih ćirilicom objavio je Lj. Stojanović u svojoj diplomatičkoj zbirci u dva dijela.Zbirku srednjovjekovnih bosanskih i humskih isprava u Dubrovniku, ograničivši se na povelje i pisma, objavio je i M. Brković. Ćirilska je građa, očuvana u Dubrovačkome arhivu, objavljena i u zbirkama F. Miklošića i M. Pucića. Dubrovački izvorni materijal je na latinskome i talijanskome. ( Ivana Jurčević -Srednjovjekovni odnosi crkve prema plemstvu u Bosni, poseban osvrt na obitelj Pavlović Osijek 2016 str.113)
Pri izradi ovog svog rada ova uvažena istoričarka je pored dokumenata iz Dubrovačkog arhiva koristila i ove izvore : 1.) Usp. Fran Miklosich (ur): Monumenta Serbica spectantia historiam, Serbiae, Bosnae, Ragusii, Apud Gulielmum Braumuller, (Wien,1858 ; Graz,1964.)
2.) Medo Pucić (ur.), Spomenici srbski od1395. do1423. to est pisma pisana od Republike Dubrovačke Kraljevima, Despotima, Vojvodama i Knezovima Srbskiem, Bosanskiem, Primorskiem, I, Knigopečatnaja Knjažestva Srbskog, Beograd,1858.; II, Društvo srpske slovesnosti, Beograd,1862.)
Ovi relevantni podaci, kao istorijski pisani dokumenti koji i danas postoje u Dubrovačkom arhivu, jasno nam govore o pravom vjerskom opredjeljenju ove naše čuvene bosanske vlastelinske porodice! Dubrovčani su bili prvi koji su u Srednjem vijeku identifikovali bosansku herezu, o tome nam danas jasno svjedoče jaki dokumentovani dokazi iz istorijskog arhiva u Dubrovniku. Dubrovčani su primali bosanske bogumile, postizali sa njima razne dogovore, te na taj način širili obim saznanja o bosanskim “hereticima“. Za Dubrovčane nije bilo puno tajni ni kada je u pitanju rod Pavlovića. Prema tome, čuvena srednjovjekovna bosanska porodica Pavlović je pripadala Crkvi bosanskoj i oni su bili bogumili. U ta su se vremena pripadnici Crkve bosanske izjašnjavali kao „Dobri Bošnjani“ a kasnije, u doba Osmanskog carstva, Turci su ih nazivali „Bošnjacima“. Kratko i jasno, Pavlovići su bili naši Bosanci ( Bošnjaci ili Dobri Bošnjani), oni nisu pripadali ni srpskom ni hrvatskom plemenskom korpusu, kako se to danas pokušava dokazati!
(nastaviće se)
