Redovna isplata penzija danas ne garantuje njihovu dugoročnu održivost. Starenje stanovništva, odlazak radnika, rastuće budžetske obaveze i globalne ekonomske projekcije otvaraju pitanje koje vlasti više ne mogu odgađati: ko će i iz kojih izvora finansirati penzije budućih generacija?

Piše: Nedžad Tirić

Penzioni sistemi Federacije BiH i Republike Srpske još funkcionišu, ali konkretni podaci pokazuju kolike su njihove obaveze.

Prema dostupnim podacima PIO oba entiteta za septembru 2026.godine podaci govore sljedeće.

U septembru u Federaciji BiH penziju su primila 473.402 korisnika, a za isplatu je bilo potrebno oko 372,9 miliona KM. Prosječna samostalna penzija iznosila je 885,61 KM.

U Republici Srpskoj penziju je primila 296.751 korisnika. Za mjesečnu isplatu bilo je potrebno 185,53 miliona KM neto, odnosno 187,75 miliona KM bruto, dok je prosječna penzija iznosila 725,56 KM.

Ove brojke pokazuju kolika je penziona obaveza i koliko je važno osigurati stabilne izvore njenog finansiranja.

Brojevi koji upozoravaju

U Republici Srpskoj su u junu 2026. godine evidentirana 337.484 osiguranika i 296.751 korisnika penzija. Prihodi od doprinosa za PIO iznosili su oko 152,8 miliona KM, dok su bruto rashodi za penzije dostigli 180,5 miliona KM. Razlika od približno 27,7 miliona KM predstavlja iznos za koji su rashodi premašili prihode od doprinosa, a koji je trebalo pokriti iz drugih izvora. Na jednog korisnika penzije dolazilo je oko 1,14 osiguranika.

Prema javno dostupnim podacima za septembar 2026. godine, u Federaciji BiH evidentirano je 547.364 zaposlenih i 473.402 korisnika penzija. To znači da na jednog penzionera dolazi svega oko 1,16 zaposlenih. Za isplatu septembarskih penzija bilo je potrebno oko 372,9 miliona KM. Prema podacima Porezne uprave FBiH, doprinosi za PIO u istom mjesecu iznosili su približno 272,4 miliona KM. Razlika od oko 100,5 miliona KM pokazuje da su rashodi za penzije bili znatno veći od prihoda ostvarenih po osnovu doprinosa.

Ipak, ta razlika sama po sebi ne predstavlja ukupan finansijski manjak penzionog sistema, jer se dio obaveza može pokrivati i iz drugih izvora.

Svi navedeni podaci ukazuju na to da se penzioni sistem u oba entiteta nalazi pod velikim finansijskim pritiskom.

To ne znači da će penzije uskoro prestati stizati. Međutim, pokazuje da se postojeći model finansiranja suočava s ozbiljnim ograničenjima, posebno ako se nastave nepovoljna demografska kretanja i ako se ne osiguraju stabilniji izvori prihoda.

Demografija mijenja računicu

Bosna i Hercegovina suočava se s niskim natalitetom, starenjem stanovništva i odlaskom radno sposobnih građana. Posljedica je dvostruki pritisak: smanjuje se potencijalni broj ljudi koji uplaćuju doprinose, dok potrebe za penzionim primanjima ostaju velike.

Penzioni sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti počiva na tome da današnji radnici finansiraju penzije sadašnjih korisnika. Taj model nije sam po sebi neodrživ, ali postaje sve zahtjevniji kada broj osiguranika jedva premašuje broj penzionera.

Zato nije presudan samo broj zaposlenih nego i visina plata, redovnost uplate doprinosa, suzbijanje sive ekonomije i produktivnost privrede. Više kvalitetnih radnih mjesta i veće plate znače i snažniju osnovicu za finansiranje penzija.

Penziona politika, prema tome, ne može biti odvojena od privrednog razvoja i stvaranja uslova koji će mladima omogućiti da ostanu u zemlji.

Povećanje penzija nije dovoljno

Penzioneri imaju pravo na dostojanstven život. Rast cijena hrane, lijekova, energije i stanovanja posebno pogađa ljude koji zavise od redovnih penzionih primanja. Zbog toga finansijska održivost ne smije postati izgovor za zanemarivanje njihovih potreba.

Međutim, povećanje penzija mora imati održiv izvor finansiranja. Ako rashodi rastu brže od prihoda, razlika se mora nadoknaditi budžetskim sredstvima ili iz drugih izvora, čime se smanjuje prostor za zadovoljavanje drugih javnih potreba. Osim toga, nominalno povećanje penzija ne znači nužno i bolji životni standard ako cijene rastu jednako brzo ili brže.

Odgovorna politika zato mora istovremeno štititi kupovnu moć penzija i jasno pokazati koliko takva zaštita košta i iz kojih će se izvora finansirati.

Reforma se više ne može odgađati

Prilikom reforme penzionih sistema potrebno je uzeti u obzir i globalne ekonomske projekcije. Međunarodni monetarni fond u oktobarskim prognozama za 2026. godinu predviđa usporavanje svjetskog ekonomskog rasta na 3,1 posto u 2026, uz ubrzanje na 3,4 posto u 2027. godini. Istovremeno, globalna inflacija mogla bi iznositi 4,7 posto u 2026. i 4,1 posto u 2027. godini. MMF upozorava i na rizike povezane s geopolitičkim sukobima, trgovinskim tenzijama, visokim troškovima zaduživanja i mogućim poremećajima na finansijskim tržištima.

U takvim okolnostima Bosna i Hercegovina mora pažljivo planirati dugoročno finansiranje penzija. Reforma bi trebalo da se zasniva na nekoliko prioriteta.

Prvi prioritet je povećanje formalne zaposlenosti i efikasnija naplata doprinosa. Rad na crno i neprijavljene plate ne oštećuju samo javne finansije nego ugrožavaju i buduću penzionu sigurnost radnika.

Drugi prioritet je jačanje produktivnosti i stvaranje bolje plaćenih radnih mjesta. Dugoročno, sistem ne može biti stabilan ako broj penzionera raste, a ekonomska osnova iz koje se finansiraju njihove penzije ne raste dovoljno brzo.

Treći prioritet je transparentno dugoročno planiranje. Vlasti u oba entiteta trebale bi redovno objavljivati projekcije prihoda i rashoda za narednih deset, petnaest i dvadeset godina. Te projekcije trebalo bi da obuhvate odnos broja osiguranika i korisnika penzija, očekivane budžetske transfere i posljedice različitih reformskih mjera. Građani imaju pravo znati kakve obaveze čekaju buduće generacije.

Četvrti prioritet je bolja zaštita penzionera s najnižim primanjima. To podrazumijeva ciljanu socijalnu pomoć, uz jasno razdvajanje penzije stečene radom od dodatne pomoći namijenjene onima koji ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe.

Peti prioritet je postepeno prilagođavanje uslova za odlazak u penziju demografskim i ekonomskim kretanjima. Potrebno je razmotriti mogućnost produžavanja radnog vijeka, uz dovoljno dug prelazni period i unaprijed poznata pravila. Duži radni vijek može povećati prihode od doprinosa i ublažiti pritisak na penzione fondove, ali takva mjera mora uzeti u obzir prirodu posla, zdravstveno stanje radnika i mogućnosti zapošljavanja starijih osoba.

Posebnu zaštitu treba osigurati radnicima na teškim i rizičnim poslovima. Produžavanje radnog vijeka ne može biti jedino rješenje, već dio šire reforme koja uključuje rast zaposlenosti i plata, bolju naplatu doprinosa i razvoj dodatnih penzionih fondova. Cilj je uspostaviti sistem koji može dugoročno finansirati penzije, a da teret reforme ne bude nepravedno prebačen na radnike i buduće generacije.

Šesti prioritet je pokretanje ozbiljne rasprave o postepenom uvođenju dodatnih penzionih fondova, koji bi dopunili postojeći sistem međugeneracijske solidarnosti. Dugoročna štednja i investiranje mogli bi budućim penzionerima osigurati dodatni prihod i smanjiti njihovu zavisnost od uplata doprinosa.

Međutim, takvi fondovi moraju imati profesionalno upravljanje, transparentan rad, razumne troškove i snažan regulatorni nadzor. Pritom treba uzeti u obzir i globalne ekonomske rizike: inflacija umanjuje kupovnu moć štednje, a padovi na finansijskim tržištima mogu smanjiti vrijednost ulaganja. Zato prinosi ne mogu biti zagarantovani, a zaštita ušteđevine mora biti jedan od ključnih principa.

Za Bosnu i Hercegovinu to znači da uvođenje dodatnih fondova treba zasnivati na dugoročnim projekcijama i pažljivoj procjeni rizika. Oni ne mogu brzo riješiti postojeće probleme niti zamijeniti javni penzioni sistem, ali mogu postepeno postati dodatni izvor prihoda i veće sigurnosti za buduće penzionere.

Odgovornost vlasti prema svim generacijama

Penzioni sistemi Federacije BiH i Republike Srpske ne moraju biti pred neposrednim slomom da bi zahtijevali ozbiljnu reformu. Upravo dok se penzije redovno isplaćuju, vrijeme je za dugoročno planiranje. Čekanje da finansijska ograničenja postanu još veća suzilo bi prostor za izbor i povećalo rizik od naglih i socijalno bolnih odluka.

Vlasti imaju odgovornost da zaštite sadašnje penzionere, ali i da ne zanemare buduće generacije. Uspjeh penzione politike ne može se mjeriti samo visinom posljednjeg povećanja penzija. Jednako su važni održivost finansiranja, očuvanje kupovne moći penzionera, rast zaposlenosti i sposobnost sistema da odgovori na demografske promjene.

Penziona reforma ne smije početi tek kada novca ponestane. Njena svrha mora biti da osigura dostojanstvenu starost današnjim penzionerima, ali i onima koji će tek otići u penziju. To je odgovornost koju vlasti ne mogu prenijeti na buduće generacije.