Pirova pobjeda

10

Dodik je prvo poluvrijeme dobio – drugo bi mu moglo zagorčati život

Kada ova analiza bude dostupna javnosti, rezultati lokalnih izbora će već biti poznati, a i pobjednički šampanjci ispijeni. No, pobjeda etnonacionalista, o tome pisah i do sada, nije upitna. Naprotiv, sve upućuje kako bi mogla biti upečatljivija i od dobrog dijela dosadašnjih.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Ako bi se, međutim, procjenjivalo po rezultatima vladanja u prethodne četiri godine, logičnijim se čini sve ostalo nego to. Jer, najuspješnija vlast, stave li se u odnos dana obećanja i njihovo ispunjenje, nije tamo gdje je imaju nacionalisti. Potpuno suprotno, pokazuje netom objavljeni istinomjer udruge „Zašto ne“, najuspješnija je u općinama i gradovima kojima kormilare stranke ljevice – sarajevskoj Općini Centar i Tuzli posebice. U prvoj od njih, primjerice, postotak ispunjenih predizbornih obećanja veći je čak pet puta nego u Novom Sarajevu ili Banjoj Luci, skoro četiri puta no u Bihaću, skoro tri puta od onog u Širokom Brijegu – u kojima su odreda najprobraniji kadrovi „zaštitnika“ nacionalnih interesa.

Otkuda onda procjena s početka ovog teksta? I, na čemu je temeljena? Pa evo, na činjenici, među inim, da je i ova predizborna kampanja – a to prije koji dan potvrdi i Koalicija „Pod lupom“ koja ju je pratila – vođena kako bi izazivala osjećaj straha od onih drugih, etnički i konfesionalno drugačijih.

Razloga za pothranjivanje te vrste strahova najmanje je kod „prvog u Hrvata“. Jer, njemu je pobjeda, možda i veća no ikada prije, ionako zajamčena. Zašto? Zato što se sunarodnika, koji mu nisu skloni, prisiljavajući ih da budućnost pronalaze po bijelu svijetu, gotovo pa i oslobodio. Zbog čega je bez stresova mogao čekati i ove lokalne, a moći će i sve naredne izbore – i nakon svih njih će svijetu moći prodavati „rog pod svijeću“ o neupitnom legitimitetu na „hrvatsko predstavljanje“. Jer, postotak osvojenih glasova na izbore izišlih Hrvata će se u odnosu na dosadašnji dodatno povećavati, budući će na njih sve izvjesnije izlaziti samo njegovi, oni koji su tu jer ih je zbrinuo u državnoj upravi i javnim poduzećima – i koji, baš zato, nisu bili prisiljeni na odlazak u jednom smjeru. Onih, pak, koji mu nisu skloni, ionako neće biti – jer su, ponavljam, rastjerani uzduž i poprijeko Evrope, a i izvan nje.

Ipak, nije da i on nema briga. U to sam se, u momentu dok ovaj tekst pišem, i osobno mogao uvjeriti. Na portalu, naime, koji moje kolumne i sam prenosi, uoči samih lokalnih izbora, u danu izborne šutnje, osvani izmišljeni intervju sa mnom, a u njemu mi se u usta trpa, nema što nije – o „lažnoj socijaldemokraciji“, prijateljima mi u koje se „razočarah“, da pas s maslom pojeo ne bi. A onda se ispostavi da medijsko-udbaški ešaloni „zaštitnika hrvatskih interesa“, u biti najobičniji ljudski ološ, koji na prljavštinama čak i ambasadorske pozicije zarađuje, stranicu portala hakiraše kako bi uvjerljivost u usta stavljenih mi riječi bila neupitna.

Ne zavređuje, istina, ljudski šljam takvu pažnju. Njime se trebaju baviti drugi – a budući je čitav slučaj prijavljen policiji, nadam se da i hoće. No, u konačnici, takvi ni nisu važni. Važni su im šefovi po čijim nalozima sve to čine – i po čijim nalozima su spremni učiniti i puno morbidnije stvari. Uostalom, na vlastitim leđima prije koju godinu sam i to iskusio. O svemu tome, međutim, ovom zgodom ne bih. No, o bogovima nacionalističkih operacija bih. Čovićevu bošnjačkom dvojniku, recimo, nije osiguran ni komoditet kakvim se „zaštitnik“ Hrvata može pohvaliti. I stoga poseže za najrazličitijim formama manipulacije – i sve su poput one da je u prethodnih 17 mjeseci otvoreno čak 25.000 radnih mjesta.

No, manipulacije te vrste nisu i dovoljne. Jer, stvarnost govori drugačije – zapošljavaju se isključivo partijski kadrovi, sve više ljudi se, zbog nemogućnosti golog preživljavanja, odlučuje za pakiranje kofera i odlazak u bijeli svijet, da ne nabrajam dalje. I stoga je i za ove izbore, a drugačije mu neće biti ni na slijedećim parlamentarnim, bio prisiljen na još jednu turu nacionalnog talasanja – jedno vrijeme samo s Dodikom, u konačnici s ukupnom političkom klasom koja nastupa u ime Republike Srpske i Srba tog dijela zemlje. Gotovo nevjerojatnim se, recimo, doimaju reakcije na informaciju iz MUP-a RS-a da je protiv Nasera Orića podnesena kaznena prijava zbog ubojstava, silovanja, pljački nad Bošnjacima tijekom posljednjega rata. K’o biva – iako mi ni na kraj pameti nije izjašnjavati se o tome koliko je navedena prijava i na zakonu utemeljena – kako će za tu vrstu nedjela Bošnjaka nad pripadnicima vlastita naroda kaznenu prijavu podnositi srpski organi gonjenja. Doista, da čovjek ne povjeruje – ali u ovoj zemlji, valjda, moguće je čak i to.

Politički opstanak na lokalnoj razini je po svemu sudeći, zahvaljujući istoj strategiji, osigurao i Milorad Dodik. Malo referenduma, malo secesije, malo mišića kojima se neuk svijet još uvijek fascinira – i lokalni izbori, ili ono što nazvah prvim poluvremenom, su dobiveni. Ali, što nakon njih – što u poluvremenu koje slijedi? Jer, Dodikova je situacija, takav je barem vlastiti mi dojam, bitno složenija od one njegovih hrvatsko-bošnjačkih pajtaša.

Lokalne je izbore laktaški silnik dočekao referendumskim „trijumfom“ o Danu RS-a. Ponavljam, „trijumfom“, jer izlaznost na referendum, koju sam Mile saopći, otvara prostor najrazličitijim oblicima sumnje – je li, primjerice, na referendum doista izišlo 55% građana ovog dijela zemlje ili su u pitanju konstrukcije iz kuhinje gospodina predsjednika? Jer, referendum je proveden prema spiskovima čija je vjerodostojnost krajnje upitna, na njima nije bilo promatrača koji bi svjedočili isključenost manipulacije, izvan kontrole su i rezultati izlaznosti i glasovi „za“ 9. siječnja kao Dan RS-a.
Ne dvojim, dakako, da će s referendumskom pričom Dodik – što, uostalom, i sam najavljuje – i nastaviti. Ali, tome treba dodati i još nešto – da sve upućuje kako joj je u podtekstu najmanje brige za Srbe s ovu stranu Drine. Naprotiv, srpska je priča paravan za spašavanje vlastita dupeta – zbog Bobar i Pavlović banke, vila po Dedinju i autoputova, i tko zna kojih još sve kriminalnih marifetluka.

Pitanje je, međutim, dokle sve to može? Istina, optužbama za kriminalne devrove je do sada odolijevao – neki kažu, zbog korumpiranosti glavnog državnog tužitelja. Ali, i ta mu zaštita kopni – jer, državni je na ledu s kojeg ni sam ne zna kako će se izvući. A veliko je pitanje hoće li ga u zaštitu uzeti i njegova nasljednica. Pita li se, recimo, mene, šanse za to i nisu bogzna kako velike. Iako, isključiti ne treba čak ni to. Jer, ako dobro upratih, gospođa nova glavna, iako privremena, tužiteljica je iz Živinica – i blizu je maga koji je, tako kažu, devrove s tužiteljima iz tog dijela zemlje za Dodika i do sada odrađivao.

S druge strane, na pleća mu se, brzinom koju ni sam nije predviđao, sručuje i udar na ustavni poredak. Ustavni je sud, naime, odbacio sve njegove apelacije, ustuknulo se nije ni pred samoprijavama za veleizdaju zbog poziva na Dodikovo saslušanje njemu najodanijih, na koje ih, kažu neki, prisili Mile osobno, pa ni pred prijetnjama prosvjedima pred državnim tužiteljstvom na dan kada je saslušanje novog vožda zakazano – i sve to uz obrazloženje, da se poslužim vokabularom premijerke RS, da je poziv Tužiteljstva Dodiku udar i na samu RS.

Da čitavu priču predsjednik RS-a ne ignorira, i da je, naprotiv, shvaća krajnje ozbiljno potvrđuje nekoliko „sitnica“. Iako je spreman odazvati se pozivu Tužiteljstva – što je, onako usput, i izraz njegova priznavanja organa kojeg svakodnevno niječe – saslušanje u središtu državnoga tužiteljstva, barem u momentu dok ovaj tekst nastaje, Dodik odbija. Zašto? Navodno, nije spreman da ga se kao predsjednika entiteta ponižava.

Je li, međutim, po srijedi baš to? Što se, recimo, mene tiče – ni slučajno. Dapače. Dodika je strah mogućnosti uhićivanja i pritvaranja zbog istraga za više kaznenih djela – i to, ne samo onih u vezi s napadom na ustavni poredak, nego i djela kriminala – koja mu se u raznim predmetima stavljaju na teret.
Da se zbog svojih djela i sam počeo brinuti potvrđuje, potom, i zahtjev Dodikovih odvjetnika da se odgodi njegovo saslušanje zbog provođenja referenduma mimo odluka Ustavnoga suda – ali i ponovljeno Mektićevo očitovanje kako, u slučaju neodazivanja mu pozivu Tužiteljstva, slijedi nalog za njegovo uhićivanje – i prisilno privođenje dakako. Jer, pojašnjava državni ministar sigurnosti, to je procedura propisana Zakonom o kaznenom postupku u odnosu na koji izuzet nije nitko, pa ni predsjednik entiteta.

Kako stvari stoje, Dodiku je napokon jasno da ga od zakona izuzeti ne može ni iskazana briga „matične“ mu države. Jeste da je predsjednik Srbije pomalo i sam priprijećivao pričom kako je referendum „pokazao volju građana Srpske“ – i kako on ovaj put ne bi smio doživjeti sudbinu nekoliko referenduma „u različitim srpskim zemljama“ da „bude održan i ostane mrtvo slovo na papiru“. No, relativno brzo je i ušutio. Ne uspjeh, primjerice, upratiti da je predsjednik Nikolić reagirao na „provokaciju“ čelnika Liberalnog saveza Vojvodine kako bi, kad je već tako, sličnu praksu trebalo uvesti i u Srbiji – da se, recimo, u Vojvodini raspiše referendum o tome prihvaćaju li građani odluku Ustavnog suda Srbije o ukidanju Statuta Vojvodine i o tome da Novi Sad ne može biti njihov glavni grad. Jer, između Dodikova, i referenduma kojim Čanak „provocira“ prvog čovjeka istočnih susjeda, nema nikakve razlike.

Je li, na koncu, Dodik spreman i na posljednje – da svoju slobodu brani i novim pa i, zatreba li, ratnim sukobom? Ako je po nedavnoj izjavi ministra entitetskog MUP-a suditi, jeste. Policija RS-a, poruči prije koji dan Lukač, može predsjednika Dodika zaštititi od bilo koga. A to, ako dobro razumijem, znači, i od SIPE i državnog tužiteljstva, zatreba li dakako.

Bojim se, međutim, da sve to neće pomoći. I da bi drugo poluvrijeme osiljenom laktaškom moćniku moglo zagorčati život. Da bi, drugim riječima, konačno mogao biti stjeran među četiri zida – da za ono što je činio, pred institucijama države položi račune.

 

(neznase.ba)