Sjećanja na rodni kraj ne blijede. Iz magle zaborava izranjaju detalji, kao bljesak munje, i staro, lijepo doba kao da se na trenutak vraća.

Sjećam se Fabrike sušenog voća i povrća “Semberka” Janja, koja je počela raditi davnih 80-tih godina prošlog vijeka. Bila je to velika stvar za cijelu Janju, a bogami i za bijeljinski kraj, jer je ta fabrika otkupljivala i prerađivala velike količine voća i povrća, koje se uzgajalo na semberskim njivama, posebno onima u okolini Janje. Fabrika je imala visok tehnološki nivo, sa opremom iz Holandije i Njemačke, nedostajalo je, bar u početku, samo inžinjera koji bi znali iskoristiti te mašine na pravi način. Ali, iskustvo se sticalo “u hodu”, a bili smo puni poleta i želje za radom.

Sjećam se da su 1983. godine došli inžinjeri Šemsa, Mara, Verica, Vejsil, Ibrahim…Direktor je u to vrijeme bio Muhamed Ramić, a glavni tehnolog Fahrudin Gruhonjić. Radili smo u tri smjene, nije bilo vremena za predah. Jutarnja smjena je radila od 6 ujutro do 2 popodne, podnevna od 2 sata do 10 uveče, a noćna od 10. Sve je bilo organizovano po principu rotacije, pa je svako radio u svakoj od tri smjene tokom mjeseca, uz jednu sedmicu odmora. U jednoj smjeni je radilo 56 radnika, uključujući tehničko osoblje. Na raspolaganju smo imali sopstvenu laboratoriju, a uz to i pakeraj ( pakovanje Začina C), i proizvodni dio u kojem se pripremalo, pralo i sortiralo povrće i voće. Sušio se najviše krompir i luk, zatim grožđe, paprika, paštrnjak, a najviše sirovina stizalo nam je iz okoline Janje i Bijeljine, ali i iz susjednog Srema. Dosta naših proizvoda otkupljivala je bivša JNA, a jedan dio, zbog izuzetnog kvaliteta, kupovala je poznata fabrika “Podravka”, koja je proizvodila začin Vegeta. Radili smo zaista udarnički, a sjećam se izvanrednih tehničara, koji su znali dobro organizovati proizvodnju.

Janja je tada bila malo, ali lijepo, pitomo mjesto, i u vrijeme odmora znali smo često ići u tada poznati janjarski restoran na obali Drine, u koji su dolazili poznati pjevači. Sjećam  se i lijepog janjarskog korza, kafana i kafića, i mnogo mladih koji su u večernjim satima činili Janju živim i veselim mjestom.

Ne znam kako je danas, ali mi se čini da su nama starijima ostala samo sjećanja na lijepa vremena, koja se više nikad neće vratiti.

 

Ibrahim Mešanovic, Oregon USA

Prethodni članakZAKONODAVSTVO U OSMANSKOM CARSTVU (VI dio)
Naredni članakZAKONODAVSTVO U OSMANSKOM CARSTVU (VII dio)
Ibrahim Mešanović
Rođen 1953 godine. Osnovnu i srednju školu završio u Bijeljini. U Tuzli studirao na Tehnološkom fakultetu I stekao zvanje diplomirani inžinjer tehnologije - odsjek hemije. U Bosni radio kao konobar, inžinjer i profesor hemije. Za vrijeme rata je bio izbjeglica u Njemačkoj u gradu Viernhemu, gdje je osnovao školu za izbjeglu djecu iz BiH. Kasnije je radio humanitarne poslove pomažući prvenstveno škole u BiH za vrijeme rata, uz veliku podršku naših izbjeglica i njemačkih škola i Crvenog Kriza. Bio dopisnik novinske agencije. Pisao članke o humanitarnim akcijama. U Americi je od 1997. radio sve vrste poslova i učio engleski. U Americi je magistrirao obrazovanje - Master of Arts in Teaching STEM program (Science, Technology, Engineering, Mathematics). U SAD u srednjoj školi predaje hemiju i fiziku i na Collegu je adjunts professor i predaje hemiju i generalnu prirodnu nauku. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem.