Kad god se sjećam zavičaja, pred očima su mi ljudi koje pamtim. Oni su bili dio one Bijeljine koja se ne zaboravlja.
Jedan od njih je i Milorad Dikić, Mićo zvani Hajduk.Živio je u dijelu grada koji se zove Krušik. Rođen je oko 1950. godine u Brijesnici, tamo je živio u prvim godinama djetinjstva, a onda s s roditeljima doselio u grad, u Ulicu Svetozara Ćorovića, koja pripada mahali Krušik. Još kao dječak postao je poznat u tom dijelu grada po pričama koje je izmišljao i pričao ih na originalan, duhovit i zanimljiv način. A bio je poznat i drugim stvarima. Recimo, volio je da igra tada omiljenu igru koju smo zvali “lise-pare”. Igra je bila jednostavna : bacao se uvis novčić, i dok je još bio u zraku, onaj koji baca uzvikne : lisa ili para. Kad novčić padne na zemlju, svi pogledaju, pa ako je pogodio, novčić je njegov. Mićo Hajduk je uvijek dobijao, a kasnije se otkrilo i kako. Naime, on je znao da napravi novčić s dvije iste strane, pa je, naravno uvijek pogađao. Volio je Mićo i kafane, kao i mnogi u to vrijeme, a odsjedao je u poznatoj kafani Refika Kiselice, kod raskršća Dizdarević.
Radio je kao stolar, radio je kod poznatog majstora Hase i bio dobar zanatlija.
Poput mnogih mladih ljudi u to vrijeme i on je, s vremena na vrijeme, bio učesnik u uličnim tučama, koje su bile posebne. Naime, te su se tuče dogovarale, protivnici su se strogo pridržavali pravila fer igre, bez “kvarnih” poteza, a završavale su se kad jedan od njih kaže da mu je dosta. Publika ga je onda proglašavala za jačeg, a protivnici su se drugarski rastajali i nije bilo zlopamćenja. Mićo Hajduk je bio nižeg rasta, ali neobično srčan, pa su i mnogi veći i snažniji momci zazirali od njega. A važio je i za majstora za “čavčarenje”, to jest ubacivanje “čavki” među druge momke. To je značilo: da je umio nagovoriti ih da se potuku, često i bez ikakvog razloga. Jednom je izazvao tada poznatog bijeljinskog boksera, narugavši se njegovom bokserskom nosu, a bokser je poslije tuče izjavio da je Mićo najhrabriji čovjek u Bijeljini. Ovaj je to kasnije godinama ponavljao, gdje god je stigao, da i drugi zapamte kako je on, Mićo Hajduk, najhrabriji u gradu.
Kad su krenuli rat i etničko čišćenje, Mićo se povukao u kuću. Tugovao je bez ljudi s kojima je proveo cijeli život i jednostavno se ugasio. Kako smo čuli, umro je bez vidljivog razloga, kao i mnogi drugi. Ovo je moje sjećanje na običnog čovjeka Miću Hajduka, jednog od bezbroj onih koji su činili naš zajednički život u Bijeljini. Da ni njih ne zaboravimo.
Ibrahim Mešanovć, Oregon USA
