Piše: Jusuf Trbić

Dragi babo, poznati i priznati roditelju moj

 

Joj što sam se ja zajebo, piso sam ti nolikačko pismo, a nisam ti napiso đe smo mi, u kojem gradu, mada je tebi svejedno, jer ti, osim Berlina, i ne znaš ni jedan drugi grad u Njemačkoj. Možda Minhen i  Pariz, al mi nismo tu. Mi smo ti u jednom gradu, zove se Duisburg na njemačkom, a kako se zove na našem, ne znam. On ti je, vako, kad uniđeš u Njemačku, onda ideš pravo, i-haj, ideš, ideš, pa još ideš, pa još, i još malo, pa još malo ideš,  i onda vako skreneš desno i tu ti je Duisburg. Velki grad, ima i tramvaj, to ti je ko ono u Sarajvu kad su nas  ufatili bez karte. A znaš kako je ovdje? Mi ti kupimo kartu, pa stojimo kraj onog automata koji poništava karte, za svaki slučaj. Ako naiđe kontrola, mi se pravimo ludi, ko fol, nismo znali da se karte poništavaju, nema toga kod nas. Pa nas puste. Tako  nam vožnja dođe skoro džaba.

Ovaj ti je Duisburg veći i od Bijeljine i od Janje, a možda i od Ugljevika. Ima 550 hiljada raznih stanovnika. Nema kakih nema. Žutih, crvenih, turundži, šućmurastih, a ima i crnih ko zift, ne mereš gledati u njiha. Kaže Nihad za jednog, veli : « On je došo ovdje kad mu je komšija pojeo oca», da izviniš na izrazu, otac si mi. E, moj Nihade, mi smo došli iz goreg, nama naše komšije pojedoše i oca, i mater, i djecu, i državu, i kuće nam pojedoše, i sve naše, pa ti sad vidi ko je od koga crnji.

I da ti sad opišem ovaj naš grad, kad nisam prije, al tako je to kad neko ide kroz život ko ja, dupetom naprijed. Ovdje ti je sve kuća do kuće, sve veća od veće, ima i ulica, ne mereš ih pregledati, a ima i onijeh semafora, znaš ono što si ti vidio u Beogradu, kad si bio. To su ti ona svjetla što govore kad moreš ići, a kad moraš stajati ko ukopan, to važi i za pješadiju i za vozila, i svi tako rade, a nije ko ti, voziš ono biciklo kud hoš i kako hoš, ne poštuješ saobraćaj. Pa kad ti se pojavi mali crveni čojk na tome semaforu, ne idi ni za živu glavu, a kad iziđe naš musliman, moreš ići kako te volja. Što ti je tehnika! Pa naš narod namah ukapiro. Da je obrnuto, da se ide na crveno, pola bi ih izginulo do danas, garantujem ti.

Joj, ima i zoološki vrt, a ja sam ti uvijek volio gledati životinje na televizoru. Došo nam Muharem s Ekremom, pa poveli djecu, ima ih ko Tatara, a mi, kud ćemo, hajd da ih odvedemo da gledaju životinje, kud ćeš ljepše. UIaz deset maraka, al, hajd, šta ćeš, nek vide i oni ljepotu. Hodali mi, hodali, nema šta nema, a najljepše je bilo kod majmuna. Jesmo im se ismijali! A i oni su nama. Iskupili se mi, samo blehnemo,  djeca pokazuju prstom na njiha, kad se i oni iskupiše, pa  blehnu u nas, i pocrkaše od smijeha. Kaže hanuma moja u mene : Jusufe, nas u ovoj Njemačkoj i majmuni zajebavaju. Nije to ništa, velim ja, kaki su oni međedi što nas išćeraše, ovi su majmuni za njiha janjad.

Taman mi upolovili s gledanjem životinja, tek treba da dođe najljepše, kad se djeca uzbuniše, neće više, ne mereš ih ubijediti da ostanu. Pa ti vodi hajvane da gledaju životinje!

A znaš šta je bilo najljepše? Joj, baba, dragi, da si vidio kolikački su guzovi u onoga nilskog konja, jebeš mi mater ako nisu veći neg u strine Zilhe! Ti bi se oduševio ko noj.

A pošto ti upravo misliš : Mani ti to sve, kad nema para, bolje da si mi se javio jednom uplatnicom,  ja te obavještavam da će i pare stići kad i pismo. Pa ti uzmi šta ti je draže. Il oboje.

 

                                                         ( Nastavak sutra)