Piše: Jusuf Trbić
Teško je odgonetnuti zbog čega su ovdašnji ljudi tako malo zainteresovani za sopstvenu istoriju i velike ljude koje smo imali. U poplavi nacionalizma, koji je promijenio kompletnu prošlost, po svojoj mjeri, i gurnuo u zaborav sve što je bilo važno i veliko, nestale su prave vrijednosti, ostali su kič, površnost, neznanje i nemoral, kao perjanice novog vremena. Starije generacije kao da ne žele da se sjećaju, mladi nemaju šta da pamte. I malo ko ima volje da uči od istorije.
Znate li, recimo, ko je bio Mustafa Dželil Sadiković?
Sudbina ovog velikog pjesnika iz Janje, Mustafe Dželil Sadikovića (1894-1977.) prava je ilustracija ovoga o čemu sam pisao u prethodnim rečenicama. Bio je stariji sin čuvenog Mula Alije Sadikovića, pjesnik i pisac, član ugledne porodice koja je dala više istaknutih allima. Njegov mlađi brat Alija A. Sadiković (1915-1992.) bio je imam i muallim u Janji, a kasnije i u drugim mjestima, hapšen je i osuđivan kao saradnik Mladih muslimana, bio je pisac i saradnik brojnih časopisa, bibliofil, istraživač i čuvar kulturne baštine, posebno svog kraja. Zvali su ga Ali-efendija.
Mustafa Sadiković, koji je najčešće koristio pjesnčki pseudonim Dželil, štampao je prvu zbirku pjesama ovoga kraja i ostavio neizbrisivi trag u poeziji, posebno u sevdalinkama. Otac mu je bio čuveni prosvjetitelj, poliglota, pedagogog, naučnik, pisac i istaknuti pjesnik alhamijado književnosti Mula Alija Sadiković, a majka Derviša Sadiković, rođena Skokić. Završio je šerijatsku sudačku školu u Sarajevu 1922. godine, radio je u Brčkom, Bijeljini, Foči, Travniku i Zvorniku, gdje je i umro 15. maja 1977. godine. Pokopan je na mezarju Kula, u blizini turbeta Hasana Kaimije. O tome koliko Bošnjaci vode računa o svojim pjesnicima, govori i jedan pomalo bizaran detalj, koji je u svom radu o ovom pjesniku u zborniku našeg “Preporoda” “Semberija kroz vijekove” iznio Kemal Bašić. Naime, iako je Mustafa Dželil Sadiković napisao više radova, od kojih su većina pjesme, a neke od njih su zauvijek ostale zapamćene kao dio kulturnog blaga ove države, o njemu za života niko nije napisao ozbiljniji rad. Prvi takav zapis pojavio se – kao nekrolog, kad je Mustafa umro.
On je objavio dosta pjesama i članaka u više časopisa (Hikjmet, Novi behar, Gajret itd), a postao je poznat po svojoj jedinoj objavljenoj zbirci pjesama “Sevdah i suze”, štampanoj u Bijeljini, u Štampariji S. Gerbs 1931. godine. Zbirka sadrži 40 pjesama, i mnoge od njih postale su, tokom vremena, dio narodnog kulturnog blaga, kao vanvremenske sevdalinke. Navešću dvije najpoznatije pjesme Mustafe Dželil Sadikovića, za koje mnogi i danas vjeruju da su narodne pjesme. Poznate su svim ljubiteljima sevdalinki. Prva je “Nekad cvale b*jele ruže”. Počinje ovako:
Nekad cvale b*jele ruže
U mom đulistanu,
A sad gledam mjesto ruža
Suhu, golu granu.
Ovu su pjesmu izvodili mnogi poznati orkestri i pjevači, a i danas je aktuelna i rado slušana.
Druga pjesma je vezana za Bijeljinu, i jedna je od najpoznatijih i najljepših sevdalinki – “Šta bi bilo s đuzel-đula. Citiraću je u cjelini, jer se originalni tekst ponešto razlikuje od onoga koji se danas pjeva.
Šta bi bilo s đuzel-đula
Da mu nije biser rose?
Šta Nurkino altun čelo
Da joj nije kesten kose?
Šta Vilkine crne oči
Da im nije alem sjaja?
Šta bi bila ljubav prava
Da joj nije uzdisaja?
Šta bi bilo sa pjesnika
Kome Allah sve oduze
Da mu uz bol nije dao
Još i ove pelen suze?
Inače, Nurka, koja se pominje u prvoj strofi, bila je kćerka Hasan-bega Pašića iz Bijeljine, a Vilka je bila Ulvija- Vilka, kćerka Haki-bega Pašića.
Pjesnički rad Mustafe Dželil Sadikovića nastavio je njegov sin Abdul-Dželil. Tako je janjarska porodica Sadiković ostavila neizbrisivi trag u istoriji i kulturi ovoga kraja, bar za one koji još žele da se sjećaju.