Piše: Jusuf Trbić
Kao što je poznato, lanac zločina u Bijeljini počeo je 1. aprila 1992. godine masovnim ubijanjem civila, koje je uglavnom počinila specijalna jedinica policije Srbije, poznata kao „arkanovci“. Na čelu te jedinice bio je zloglasni kriminalac Željko Ražnjatović Arkan, koji nije poživio dovoljno dugo da za svoje zločine odgovara pred Haškim tribunalom. Bila je to generalna proba rata protiv Bosne i model po kojem će se vršiti „čišćenje“ ostalih gradova na karti Miloševićeve „države za sve Srbe“. Aprilska orgija ubijanja odnijela je u Bijeljini najmanje 150 nevinih života i taj je masakr, zahvaljujući TV snimcima i fotogafijama Rona Haviva, poznat u cijelom svijetu. Nevjerovatno je da zbog zločina arkanovaca, i u Semberiji i u drugim dijelovima Bosne, niko nikada nije odgovarao, mada se o tome mnogo zna. Razlog može biti samo jedan: da su ti zločini povezani s važnim i moćnim ljudima koji su bili u stanju da sve to zataškaju do današnjeg dana. Slično je i u slučaju porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, koji se tek sad procesuira. Ali, bijeljinsko Okružno tužilaštvo nije nikad pokrenulo ni jedan jedini slučaj ratnih zločina nad Bošnjacima na prostoru od Brčkog do Srebrenice. I čini se da za to nikoga nije briga.
A sljedbenici Mioševićeve i Karadžićeve politike, kako su počeli, tako su i završili. Zločinom. Ujutro 11. septembra 1995. godine, uoči potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nađeni su u svojoj kući Hamzići. Ajša Hamzić, rođena 1930. godine, Razija Hamzić (1933), Ćamka Hamzić (1927), Hamdija Hamzić (1928) i mladi Isak Mešić zvani Elvir (1971). Mrtvi, svi ubijeni metkom u potiljak. Ostala je postavljena večera koju nisu stigli pojesti.
U kući Hamzića bila je tih dana žalost. Tri dana prije toga umro je domaćin, Huso Hamzić, skrhan bolom zbog gubitka sina. Njegov sin Mustafa bio je prisilno mobilisan, odveden na Majevicu i gurnut u prve borbene redove. Poginuo je 24. jula 1995. godine.
Tišina je zavladala u dušama malobrojnih preostalih Bošnjaka, od kojih je većina živjela u šupama i garažama u sopstvenim avlijama ili u komšiluku. Za njih je to bila jasna poruka – mir može doći, ali vi ovdje ne možete ostati.
Nekoliko dana prije zločina počeli su dolaziti Vojkan Đurković i njegovi ljudi. Premjeravali su plac i kuću, nešto se dogovarali, a sutradan nakon zločina, rano ujutro, u kuću se uselio Dušan (Mile) Lovro iz Glamoča. Kad se čulo za zločin, došli su neki od prijatelja i preostale rodbine. Vojkanovi ljudi su bili u avliji i pred kućom, i nikom nisu dali da priđe, sve dok nisu doveli ženu iz komšiluka da opere krv, a zatim i molera da ponovo ofarba zidove. Da nema tragova krvi.
Tijela je odvezla Hitna pomoć, na lice mjesta je izašao čak i istražni sudija, ali sve se na tome završilo. U zvaničnim dokumentima je zapisano da su Hamzići umrli prirodnom smrću, svi odjednom, s metkom u potiljku. Potvrđuje to i uvjerenje MUP-a, Centra javne bezbjednosti Brčko od 1.jula 1997. Uvjerenje je dato naknadno, na zahtjev kćerke ubijene Ćamke Hamzić, (rođene Muminović), zbog upisa u knjigu umrlih. Načelnik CJB Brčko Andrija Bjelošević poziva se na potvrdu o smrti Ćamke Hamzić koju je izdao Dom zdravlja u Bijeljini i u kojoj piše da je imenovana umrla prirodnom smrću dana 11. 10. 1995. godine. Nema krivične prijave, nema sudskog postupka, niko nije kriv, Dom zdravlja potvrđuje da su tog 11. septembra 1995. ljudi s metkom u potiljku umrli prirodnom smrću. Dakle, ubijeni su prirodnom smrću. Tako im, valjda, došlo.
Nešto prije toga kćerka Hamdije i Ćamke Hamzić, Merima Duraković, protjerana je iz svoje kuće, zajedno sa porodicom. Do tada, kako kaže, nije bilo večeri, u toku cijelog rata, da nisu očekivali da im zlikovci upadnu u kuću. Bila je to sudbina svih Bošnjaka Bijeljine i Janje – da po cijelu noć, mjesecima i godinama, drhte i čekaju da čuju korake i psovke, da vide lica na kojima nema milosti i koja ih vode u neizvjesnost ili smrt. A onda vrisci, prijetnje, batine, trpanje u vozila, odvajanje muškaraca i žena… Vojkanovi ljudi su prvo pokupili Meriminog muža Senada i njegovog oca i odveli ih na Majevicu, da kopaju rovove. Onda su preostali ukućani dobili radnu obavezu – da čiste novu zgradu kod pijace. Tu radnu obavezu, zvanično i sa pečatom, dobili su i mala Selma, koja je tada imala samo tri godine, i njena nena Zumreta Duraković, stara 87 godina. Nikada nisam čuo da je i u Hitlerovo doba tako nešto bilo moguće. U Bijeljini – jeste.
A onda se dogodilo ono što su Durakovići čekali i čega su se bojali: usred noći upali su u kuću Vojkan i njegovi ljudi. Odmah su ih istjerali na ulicu, pa nisu stigli da ponesu ništa od stvari, a mala Selma je ponijela – lutku. Tu istu lutku ona je vratila kući, kad se i porodica konačno, nakon svega, vratila u Bijeljinu.
I, da ne zaboravim ono što mi je, u vrijeme izlaska knjige „Majstori mraka“, Merima posebno naglasila. «Molim te da napišeš da, i pored svega, niko od preživjelih članova familije Hamzić nije ni prodao ni zamijenio kuću. Neki još žive van Bijeljine, ali vratiće se. Mi svoje ne damo.»
Nakon svega, ostaje gorak ukus nepravde. Stotine civila ubijenih bez ikakve krivice, hiljade protjeranih, poniženih, mučenih, opljačkanih, silovanih, toliki uništeni životi, a niko nije kriv. Niko nije kriv ni za rušenje džamija. Jedno od rijetkih suđenja bilo je ono za logor Batković, za koji je Međunarodni sud pravde utvrdio, bez ikakve sumnje, da su u njemu, uz ostale logore, izvršena „masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i drugi zločini“(citat iz presude). Ali, ni presuda takvog suda, ni brojni dokazi, ni prosta činjenica da su civili odvođeni iz svojih kuća i zatvarani u logor u kojem su mučeni, izgladnjivani, odvođeni na prisilni rad i ubijani – nije bila dovoljna bijeljinskom sudu da makar nekoga osudi. Dakle, bijeljinski sud je utvrdio da je legalno i prihvatljivo sve što se događalo u ovom logoru smrti (a o njemu je svjedočila i Biljana Plavšič u Hagu) i niko nije kriv za toliku ljudsku patnju, stradanja, ubijanja i druge zločine. A u Batkoviću je, prema sudskim dokazima, robijalo više od 4 hiljade ljudi, smrtno je stradalo oko 80 njih, a mnogi i danas nose teške posljedice logorskih mučenja. Posljednji logoraš je pušten iz ovog logora tek početkom 1996. godine, dugo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Proganja me godinama pitanje: kako je moguće da ni normalni, obični ljudi u Bijeljini ne osuđuju zločine za koje svi znamo, da im ne smeta ni ubijanje djece. Kad nekome kažem za to, reakcija je, uz slijeganje ramenima, obično ovakva: „I drugi su ubijali“. Ili jednostavno kažu kako ja napadam srpski narod. Najčešće okreću glavu i ne žele ništa da znaju o tome, a i dalje ima mnogo onih koji negiraju ili čak opravdavaju i najgore zločine. Bijeljinski funkcioner kome sam nedavno odgovorio na ovom mjestu u tekstu „Usta puna mržnje“, na svom facebook profilu poručuje onima koji se ne slažu s njim u negiranju zločina, da paze šta rade, jer žive u entitetu koji je srpska svojina. Praktično: da takvima nema mjesta u „njegovoj“ Republici Srpskoj, i prozvao, imenom i prezimenom, četiri Bošnjaka u gradskoj i entitetskoj vlasti zbog toga, a za zločine u Bijeljini je rekao da je to „statistička greška“ u odnosu na zločine nad Srbima u drugom dijelu BiH. Nevjerovatno! Dakle, statistička greška je nekoliko stotina ubijenih civila, hiljade protjeranih, mučenih, silovanih i opljačkanih, statistička greška je rušenje svih muslimanskih vjerskih objekata, logor i neopisive patnje nevinih ljudi, statistička greška je kad usred noći policajci pucaju sačmaricom u šestogodišnje dijete, i sve to tamo gdje nikakvog rata i nikakvih vojnih sukoba nije bilo. Sramno! Čini mi se da su ljudi koji tako razmišljaju statistička greška prirode: liče na ljudska bića, a nisu to.
Poruka Bošnjacima da paze šta rade, jer žive u RS-u, nije rijetka. Čuo sam je mnogo puta, različitim povodima, mada bi svi morali znati da u RS, po ustavu tog entiteta, žive tri RAVNOPRAVNA naroda, građani i Ostali, a da činjenica da je neko u većini, pa mu to daje sva prava, može da se primijeni i na cijelu državu. Pri tome ne mislim ni na kakvu etničku većinu, već na to da većinu građana ove države čine oni kojima je BiH jedina domovina. Svojevremeno su ovdašnji mediji zapjenili zbog toga što je, navodno, u dvorištu Atik džamije u Janji, postavljena ratna zastava Armije RBiH, što je bilo propraćeno sličnim porukama. Poslao sam objašnjenje koje su objavili i BN televizija i RTRS – da to nije armijska zastava, već zastava pod kojom je BiH priznata kao nezavisna država i koja je u maju 1992. godine postavljena na jarbol ispred zgrade UN u Njujorku, pa su se strasti smirile. Ali, nedavno je to isto na svom profilu napisao čovjek koji radi u gradskoj upravi –naime, da je Mustafa Gradaščević (na svom profilu) postavio ratnu zastavu. Radi se, dakako, o nekadašnjoj državnoj, a ne ratnoj zastavi. Mogao je to jednim klikom na kompjuteru provjeriti. Ovako, nacrtao je metu na čelu svom kolegi, osporavajući mu pravo da zastavu svoje domovine, makar i bivšu, postavi tamo gdje želi. Za takve ljude problem i provokacija je postavljanje na vidno mjesto bilo kakve, pa i aktuelne zastave države u kojoj živimo. Bojim se da s takvom logikom nećemo daleko doći, svi zajedno.
Govorim o tome jer se nadam da će procesuiranje odgovornih za slučaj Sarajlić, Sejmenović i Malagić možda otvoriti neki mali prozor na zamračenoj savjesti bijeljinskih političara, novinara, javnih ličnosti, ali i običnih ljudi. Ipak, mediji u ovom kraju vrlo skromno su prenijeli informacije o ovom slučaju, koji je snažno odjeknuo u javnosti BiH i regiona. Sudeći po tome, još ćemo se načekati dok se ovdje ne čuje iskrena riječ makar o brutalnom ubijanju djece.
Mrak koji je jednom pao na nas teško se razilazi.
