Rat u Bosni traje već četiri decenije, bez ikakvih izgleda da će se završiti u dogledno vrijeme. Potvrđuje to svakodnevno Milorad Dodik, koji ne propušta priliku da ponovi parole koje su nekada inspirisale agresiju na Bosnu: narodi ne mogu živjeti zajedno, Bošnjaci (u njegovoj verziji: muslimani) su nastali od Srba, oni su podanički narod, nesposoban za organizovanje države, bosanski muslimani su opasnost za Evropu, to su neprijatelji, svi Srbi, koliko koliko god ih ima, bar na ovom prostoru, imaju pravo na samoopredjeljenje, to jest pravo da žive u jednoj državi i da toj državi pripoje sve teritorije koje žele, a drugi narodi to pravo nemaju, Republika Srpska ima pravo da se odvoji od BiH i to će uskoro učiniti, i sve u tom stilu. Iako su takve izjave klasičan primjer govora mržnje i poziva na rušenje ustavnog poretka, naše pravosuđe ne pokazuje da je živo, pa ignoriše desetine krivičnih prijava i svakodnevnu buru u našem javnom životu. A lideri ostalih naših političkih stranaka se ne bune, jer, ako može Dodik, mogu i oni, pa se tako nastavlja nepisano pravilo neodgovornosti političara za bilo šta. Može im se.
Ali, stalna prijetnja odvajanjem entiteta RS od države mnogima visi nad glavom kao mač: šta ako se ta prijetnja ostvari, uz pomoć nekih međunarodnih centara moći, koji ni prije nisu imali ništa protiv podjele naše zemlje? Dodik je čak najavio da će 15 država odmah priznati RS kao nezavisnu državu. Da li je tako nešto moguće?
Prema pravilaima međunarodnog prava – nije moguće. Po tim pravilima, o cjelovitosti države i drugim statusnim pitanjima odlučuju svi građani te države, a ne samo oni koji žele da se otcijepe. Dakle, ako se mora rješavati neko takvo pitanje, organizuje se referendum na nivou cijele države, po pravilu: jedan građanin-jedan glas, pa se donosi odluka. A to se može raditi samo u jednom slučaju: ako su povrijeđena temeljna individualna građanska prava u velikom obimu, a ne po volji etničke grupe koja je većinska na nekom dijelu teritorije. Zbog toga se Katalonija nije mogla odvojiti od Španije, jer niko nije progonio, ubijao i diskrimisao Katalonce, kao što je to Miloševićev režim činio s Albancima na Kosovu. Zbog progona skoro milion Kosovara i strašnih masovnih zločina, zbog genocida koji se nije mogao zaustaviti drugačije, stanovnicima Kosova je omogućeno da se o statusu te nekadašnje jugoslavenske pokrajine izjasne na referendumu, što su oni i učinili, pa je Kosovo danas nezavisna država.
To je i odgovor na pitanje koje smo često čuli: kako može Kosovo, a ne može Republika Srpska. Građani ovog entiteta nisu žrtve nikakve diskriminacije na nivou države, nikakva centralna vlast njih ne progoni i ne lišava ih osnovnih prava, a pogotovo ne na način koji je postao nepodnošljiv, kao u slučaju Kosova, pa da je potrebna međunarodna zaštita kolektivnih prava stanovnika te teritorije.
Dakle, Srbi u BiH su potpuno ravnopravni sa ostalim građanima, pa se čak može reći da uživaju takav stepen autonomije, kakav nema ni jedna druga regija u Evropi. Ali, može se postaviti drugo pitanje: ima li u ovom entitetu diskriminacije prema onima koji nisu Srbi? U praksi je entitet RS pretvoren u pravoslavnu kvazi-državu, u kojoj, praktično, postoji samo jedan narod i samo jedna religija, i sve je podređeno njima. Krsne slave imaju i entitet, i sve opštine, škole i dječiji vrtići, i sve ustanove, uključujući i policiju, Bošnjaci i bosanstvo se negiraju na svakom koraku, od bosanskog jezika do državne zastave. Bošnjak ne može biti na čelu javnih ustanova, čak ni tamo gdje je to zakonska obaveza, kao u policiji. Uz sve to, zloupotrebljavajući mogućnost specijalnih veza sa Srbijom, režim je praktično pretvorio entitet RS u dio susjedne države.
Često možemo čuti da Srbi, navodno, imaju pravo na samoopredjeljenje, to jest otcjepljenje, pa će to pravo jednom iskoristiti. Ali, to nema veze s istinom. Takvog prava ne samo da nema u Dejtonskom sporazumu, već je i značenje tog pojma potpuno drugačije. Svojevremeno je Srbija tražila od evropske Arbitražne komisije odgovor na pitanje: ima li srpski narod u Hrvatskoj i BiH pravo na samoopredjeljenje, to jest otcjepljenje. Dobili su ovakav odgovor: „Komisija je, u svom mišljenju broj 2 od 11. januara 1992. godine zauzela stav da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, te da te granice dobijaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom i one se mogu mijenjati samo zajednički sporazumom. Komisija je takođe istakla da srpsko stanovništvo iz BiH i Hrvatske treba da uživa sva prava koja su prema važećim konvencijama priznata manjinama, kao i nacionalna međunarodna jamstva u skladu sa načelima međunarodnog prava.“
Izraz samoopredjeljenje ne samo da ne znači pravo bilo koje grupe da se otcijepi od države, već je cijepanje država, praktično, zabranjeno međunarodnim pravom. Taj izraz se odnosi na suverena prava građana, koji su slobodni da izražavaju svoju etničku, vjersku, političku, kulturnu i jezičku opredijeljenost, da se opredijele za vrijednosti koje oni žele, i to je osnovno načelo u zaštiti opštih ljudskih prava.
Dakle, režim u entitetu RS nema nikakvo pravo niti mogućnost odvajanja bilo kojeg dijela teritorije države, ni na koji legalan način. Pokušali su to silom 1992. godine, u sasvim drugačijim uslovima, pa nisu uspjeli. Zbog toga bi, u interesu svih građana i države i entiteta, bilo mnogo bolje da se okrenu praktičnim pitanjima svakodnevnog života, od ekonomskog propadanja i odlaska mladih u inostranstvo, do nesnošljive diskriminacije, nepotizma, kriminala i korupcije, koji uništavaju sve nas i čine našu budućnost neizvjesnom i sumornom.
