Piše: Jusuf Trbić
U evropskoj istoriografiji i literaturi često ćemo naći termin: mračni Srednji vijek. Bilo je to doba neprosvećenosti, primitivizma, vjerskog i svakog drugog ludila, koje je zahvatilo široke narodne mase, kako se to nekad govorilo, do te mjere, da je svaki znak razuma i kritičkog mišljenja bio smatran za jeres i strogo kažnjavan. Liči li vam to na opšte stanje duha danas na ovom dijelu Balkana? Pogledajte oko sebe i vidjećete šizofrenu nacionalističku politiku, građane zarobljenog uma, neshvatljivo prekrajanje istorije, falsifikovanje svake istine, vidjećete dojučerašnje balkanske Evropljane utopljene u močvaru plemenske svijesti, u mrak poslušničkog mentaliteta, u glupost kao model života, u samoubilački let u ponor, u neznanje i primitivizam, vidjećete život kao vašarsku predstavu i budućnost kao obrnutu sliku mitske prošlosti. Pravi Srednji vijek. Ali, u tom nekadašnjem srednjovjekovnom mraku pojavili su se ljudi koji su promijenili tok istorije, suprotstavljajući se vladavini gluposti, opštem ludilu, neprosvijećenosti i neslobodi. Veliki nizozemski mislilac Erazmo Roterdamski napisao je 1509. godine satirični esej „Pohvala ludosti“, u kojem je ismijao tiraniju neznanja i zatucanosti u tadašnjoj Evropi, a posebno lažne vrijednosti koje nameće crkva. Knjiga je bila pravi bestseler toga doba, za samo nekoliko mjeseci doživjela je sedam izdanja i bila čitana u cijeloj Evropi. To veličanstveno oslobađanje ljudskog duha slijedili su Kopernik, Makijaveli, Tomas Mor, Mikelanđelo i mnogi drugi. Na žalost, mi danas nemamo svog Erazma, pa naša agonija i dalje traje, a kad će se završiti, ne zna se.
Trideset godina nakon agresije na Bosnu i užasnih žrtava, naša država diše na slamčicu i niko ne zna kako dalje. Trideset godina Bosna je van sebe, dva provincijska imperijalizma vuku svaki na svoju stranu, a treća strana, bosanska, koju u najvećoj mjeri čine Bošnjaci, ne zna ni šta će ni kako će. Najnoviji cirkus oko Dodika pokazuje kako se mi, svi zajedno, nismo makli ni koraka naprijed od haosa kojim vladari naših sudbina neprekidno izluđuju narod. Vijesti nas zapljuskuju kao plima: u banjalučkoj Skupštini poništeni zakoni koje je već poništio Ustavni sud; Dodiku i ekipi ukinute sankcije u zamjenu za poštovanje Ustava i zakona države, što se u normalnom svijetu podrazumijeva samo po sebi; Dragan Čović, u ime Hrvata, podržava one koji su sa svoje teritorije protjerali 90 posto Hrvata; u Sarajevu kafanska svađa oko fotelja, dok država propada, a mladi ljudi bježe, da se više ne vrate; u Zagrebu ponovo hajka na misleće ljude, u znaku povratka ustaštva; u Crnoj Gori nacionalistička histerija i progon Turaka i svih muslimana, kao u Njegoševo doba; u Beogradu, dok se rasplamsava studentski bunt i država gori, predlažu da se ukinu odluke AVNOJ-a, što je ludost koju ni Erazmo ne bi mogao opisati kako valja. To je nekad predlagao Radovan Karadžić, ali je i u to ludačko doba takav prijedlog bio naprosto nevjerovatan.
Prekrajanje i stvaranje nove istorije nije ništa novo u nacionalističkoj ideologiji, to gledamo svaki dan, od rehabilitacije četnika do laži o agresiji na Bosnu, ali ukidanje istorijskih događaja – to je već originalni izum velikosrpskih ideologa. Prijedlog o kojem je riječ iznio je pjesnik Matija Bećković, koji se odavno istakao svojim rodoljubnim aktivnostima, a već su se javili narodni poslanici koji će to iznijeti pred državni parlament. Pošto u Srbiji vladaju preobučeni četnici, neće biti nikakvo čudo da se to prihvati. Dakle, četnici, sastavni dio fašističkih snaga, predlažu da se ukine istorijski događaj čiji su akteri bili partizani – antifašisti, koji se nisu dijelili na Srbe, Hrvate i ostale, već su svi bili u jedinstvenom antifašističkom pokretu. Moram se zapitati: ako je moguće ukinuti AVNOJ, što se ne bi ukinuo i rezultat Kosovskog boja, i vladavina Osmanske carevine u Srbiji, i Karlovački mir, i Berlinski kongres, i, što da ne, i Kumanovski sporazum i Rezolucija o genocidu UN-a, i mnogo toga drugog. Kao što je predložio novosadski istoričar Aleksej Kišjuhas, što se ne bi ukinula cjelokupna istorija, pa napisala sasvim nova, po mjeri današnjih vladara? Beogradski pisac i kolumnista Tomislav Marković kaže: „Ne znam da li je pesniku nacionalnom burevesniku i njegovim četnolikim poslanicima jasno da niko ne može da učini da nije bilo ono što je bilo, niko nema moć da jednim potezom pera, nekakvim dekretom, zakonom ili kakvim drugim birokratskim aktom naprosto anulira dogođeno. Razumem njihove ideološke porive, ali verovati da je moguće prebrisati prošlost sunđerom, na prvom mestu je kretenski, potom sve ostalo – sumanuto, suludo, kriminalno, neljudski.”
U Erazmovo doba, u mraku Srednjeg vijeka, ljudi su vjerovali u sva moguća čuda, pogotovo ako ih je nametala religija, ali nikom nije palo na pamet da objavi kako Bog može da promijeni prošlost. To je, eto, postignuto u današnje doba, u 21. vijeku, samo što nije u pitanju Bog, već nacionalistička politika, koja je toliko napredovala u sluđivanju naroda, da misli kako joj je sve dozvoljeno. Ali, predlagači ove gluposti znaju da od toga neće biti ništa. Oni žele da pošalju poruku: mi se još nismo pomirili sa postojanjem susjednih država, prije svega BiH i Crne Gore, kojima je AVNOJ iscrtao granice, ideja Velike Srbije još je itekako živa i djeluje pod raznim imenima, ali se ne gasi.
Vode li o tome računa Bosanci i bosanski političari, ili i dalje rade u korist naše zajedničke štete? Ne znam šta vi mislite, ali meni se čini da se ništa neće promijeniti ako ne ustanemo, kao student u Srbiji, i ne kažemo glasno i jasno da nam je dosta ovoga cirkusa i da želimo živjeti kao sav normalan svijet. Da li smo u stanju to učiniti?
